Katarina Duvnjak
Katarina Duvnjak, r. Franjić oduvijek je znala što želi, odnosno što ne želi. Jasno je izražavala da ne želi biti dio strojarske dinastije u koju se obitelj Franjić pretvarala. A bila je doista okružena strojarima. Njezin je otac završio Fakultet strojarstva i brodogradnje, a i radio je ondje kao profesor. Katarinina su dva starija brata završila FSB, kao i dio obitelji. Katarina je zato donijela čvrstu odluku - bit će profesorica geografije i posvetit će svoju karijeru meteorologiji.
Nakon završene jezične gimnazije u Zagrebu, Katarina Franjić je, sigurna u svoju odluku o odabiru studija, krenula s pripremama za prijamne upise na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a cilj joj je bio ondje studirati geografiju. Ali budući da je znala da će prijamni biti težak doista se potrudila, učila i puna znanja izašla na ispit.
„Strašno me zanimala meteorologija, to mi je bilo predivno i na prijamnom sam sve odlično prošla osim matematike i na žalost nisam upala. Iako sam bila jako razočarana brzo sam se dočekala na noge i odmah sam počela razmišljati što bih mogla upisati, a najvažnije mi je bilo da to nije strojarstvo i odlučila sam se za ekonomiju.“
Katarinin je otac, s druge strane, silno želio da i njegova kćer postane 'strojarka'. Vidio je talent koji su sva njegova djeca pokazivala i zato ih je usmjeravao prema tom polju. Katarina je bila otvoreno protiv obiteljskog poziva i puta koji joj se nametao, ali kad je jednog je dana njezin otac došao doma sa starim prijamnim ispitima s FSB-a i pokazao joj da je njezina razina znanja baš to što se traži na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, počela je sumnjati u svoju odluku.
„Malo sam pregledala te stare ispite i rekoh si da možda ipak ne bi bilo loše da probam. Sve te predmete sam učila za prijamni na PMF-u i stvarno sam bila spremna. Otišla sam na prijamni i upala na brodogradnju, ali ne na strojarstvo. Prva je godina svim smjerovima na FSB-u ista i ako se steknu uvjeti moguće je prebaciti se na drugi smjer, a ja sam stekla uvjete i na drugoj sam godini učinila ono protiv čega sam se borila rukama i nogama – upisala sam strojarstvo. Geografija je bila moj spas, moj izbor, moj izlaz, inat i bunt, ali je ispalo da su neke stvari izvan naše kontrole.“
I baš kad se pomirila sa sudbinom i kad je prihvatila strojarstvo kao studij koji joj je život namijenio, dogodila se kriza zbog koje je ponovno posumnjala u ispravnost svog odabira. Bilo je to na drugoj godini studija koja je mnogim studentima strojarstva najteža, kada baš zbog ispita iz Termodinamike mnogi gube san i ponavljaju godinu. To je jedan je od najtežih ispita na fakultetu i ima veoma nizak postotak prolaznosti. Katarina je znala da će ovaj ispit biti ozbiljan izazov. S punim povjerenjem u svoje znanje je pristupila ispitu, a on joj se suprotstavio i pružao je otpor godinu dana dok ga konačno nije jedva svladala. Bila je to za nju Pirova pobjeda i nije se osjećala kao slavljenica nakon ispita. Očekivala je od sebe više. Slično je bilo i Termodinamikom 2. Formule s tog ispita pamti i danas, ali i zadatke koje je morala u strogo određenom razdoblju položiti kako bi dobila tek prolaznu ocjenu. Ovaj put nije dopustila da se sumnja uvuče u njezine misli i dobro pamti dan kad je položila i taj monumentalni ispit. I kad su ova dva ispita bila iza nje, započeo je najljepši dio studiranja odabirom Procesno – energetskog smjera. Katarina je upisala studij 2004. godine i bila je u generaciji u kojoj je rekordan broj djevojaka odabrao ovaj smjer. Uživala je u društvu osam djevojaka s kojima se odlično slagala, ali i sa svim muškim kolegama.
„Pamtim to vrijeme kao jako lijepo razdoblje i vrlo lijepo životno iskustvo. Moram priznati da je na kraju život odabrao najbolje. Izbor energetike pokazao se punim pogotkom i bio je stvarno gušt studirati nakon druge godine. Nije sve bilo lako i jednostavno, nisu svi ispiti bili pjesmica, ali je zahvaljujući ekipi s kojom sam studirala sve bilo lakše. Imala sam najbolje kolege i kolegice, odlične ljude i prijatelje. Bili smo nerazdvojni, izlazili smo zajedno, tulumarili, studirali, učili, znali smo sve jedni o drugima. Stvarno je bilo predivno. Ja sam studirala s Ivom Ridjan Skov, Robertom Mikulandrićem i danas kad pogledate gdje su i što rade jasno vam je da smo bili odlična, izrazito talentirana generacija. A ja sam znala da ću moći poslije bez problema pronaći posao i danas sam posve sigurna da bih se zapravo kajala da nisam upisala strojarstvo. Volim i dalje meteorologiju, ali ne bih rekla da sam pogriješila.“
Strojarstvo je tradicionalno smatrano tzv. muškim studijem, ali Katarina nikad nije osjetila diskriminaciju po tom pitanju. Imala je jedan drugi problem, možda čak ne toliko problem koliko osjećaj nelagode koji ju je pratio tijekom cijelog trajanja studija. Bilo je itekako izazovno pa čak i otežavajuće biti dijete profesora koji predaje na fakultetu. To je ujedno značilo da je poznavala i ostale profesore, očeve prijatelje još prije dolaska na studij, a i kod njih i kod oca je polagala ispite. Zato je često zbog straha od ogovaranja i optuživanja za nepotizam dobivala niže ocjene.
„Neugodno je kad ti je otac profesor. Nije olakotna okolnost kad si profesorsko dijete, u stvari tad imaš puno više problema. 'Jel može 3?' bih često čula od profesora koji su bili svjesni da sam pokazala znanje za višu ocjenu, ali mi je se nisu usudili dati da se ne priča okolo. A ispit kod oca je bio poseban izazov. Pravila kažu da ne bi smio ići na ispit kod oca već kod asistenta, a kako moj otac nije imao asistenta onda je trebalo napraviti komisiju od profesora. No kako me je i većina profesora poznavala još od djetinjstva, tata je napravio komisiju od mojih kolega. Mojoj je braći bilo još gore, a i drugi studenti kojima su roditelji radili na fakultetu su prolazili slične situacije. Nije to nimalo lako.“
Karijeru je započela odmah nakon fakulteta prvo radom u jednoj maloj privatnoj tvrtki, a onda se brzo prebacila u tvrtku Enerkon čijih je deset zaposlenika radilo na projektiranju brojnih energetskih rješenja.
„U toj sam firmi ostala četiri godine, a u međuvremenu sam položila i projektantski ispit. Kad sam osjetila da je vrijeme odlučila sam da jednostavno trebam ići dalje, probati neko novo radno iskustvo. Ponuda je toliko mnogo i ne treba čekati. Treba isprobavati dok ne otkriješ što ti najbolje leži i koja ti radna sredina i radni tempo najviše odgovaraju. Tako sam završila u DOK-ING-u kojeg vodi Vjekoslav Majetić. Bilo je to jako, jako lijepo radno iskustvo u jako lijepoj radnoj atmosferi. Tamo sam imala priliku raditi u odjelima razvoja, proizvodnje i planiranja. Proći cijeli taj proces meni je bilo novo, izuzetno vrijedno i bogato iskustvo i zahvaljujući njemu sam uvidjela kako nakon fakulteta nemam praktična znanja potrebna za stvarno tržište rada. Ujedno sam shvatila da ću najviše naučiti od iskusnih majstora mentora na svakom radnom mjestu. Važno je biti skroman i ponizan i znati da diploma inženjera ne znači ništa ako nisi spreman učiti i razvijati se. Fakultet daje odlične osnove, ali su meni svi moji mentori na svim mojim radnim mjestima bili poput dodatnog sveučilišta i od njih sam naučila sve. Neiscrpan su izvor znanja i neizmjerno sam zahvalna što sam imala priliku učiti od najboljih stručnjaka.“
U DOK-ING-u je radila do 2018. godine, a onda joj se pružila prilika raditi u facility managementu u jednoj francuskoj tvrtki koja radi na održavanju brojnih tvrtki u Hrvatskoj. U početku je Katarina radila na održavanju svih poslovnica jedne velike telekomunikacijske tvrtke.
„Sve njihove zgrade smo mi održavali, što sa strojarske strane što sa strane čišćenja. Ja sam vodila tim od 300 ljudi za strojarsko održavanje zgrada, a onda sam dobila i novi zadatak i održavanje svih poslovnica nekoliko velikih trgovačkih centara u Hrvatskoj. To je ogroman zadatak i znalo se da podrazumijeva radno vrijeme od 0 do 24. Tako su česta bila i buđenja u dva ili tri sata u noći kad dođe poziv da je zbog nekog problema zgrada X u gradu Y ostala bez struje. Bio je to izrazito zahtjevan i odgovoran posao. Tu sam radila u srednjem managementu gdje je bio važan samo financijski rezultat.“
Pozive koji su dolazili non-stop i stres koji je proživljavala s njom je prolazio i njezin suprug. Do zaposlenja u toj francuskoj firmi, svom je prezimenu Franjić dodala i muževo prezime Duvnjak. Budući da ju je često viđao zabrinutu suprug je smatrao da treba prekinuti poslovni odnos koji joj donosi toliko stresa. Imao je i dodatni razlog za zabrinutost. Katarina je bila trudna s njihovim prvim djetetom i njezino i zdravlje njihovog djeteta bilo je na prvom mjestu. Zato je odlučila odmah nakon porodiljnog pronaći neko bolje radno mjesto. Igrom slučaja, baš tada je dobila dojavu da jedna tvrtka traži stručnjaka strojarske struke i Katarina se odmah prijavila. Dobila je novi posao i prvi radni dan nakon porodiljnog dopusta došla je u Elektroprojekt. Elektroprojekt je velika hrvatska tvrtka koja zbog obima posla ima brojne odjele: građevinarstvo, arhitektura, električarski i strojarski odjel. Osnovna djelatnost tvrtke jest projektiranje brojnih energetskih i termoenergetskih postrojenja u Hrvatskoj.
„Elektroprojekt su podigli vrhunski inženjeri koji su radili na energetskim postrojenjima u bivšoj državi, a koja su još uvijek operativna. To je stara garda koja stvarno zna sve tajne zanata i prava je sreća i privilegija raditi s njima i učiti od njih. Nama novima je važno učiti od takvih stručnjaka koji su prava riznica neprocjenjivog znanja i jedino kad prođeš njihovu školu možeš reći da si nešto naučio. Trenutno u Elektroprojektu radim kao samostalni projektant, a kako sam završila i ispit za koordinatora zaštite na radu obavljam i sve elaborate zaštite na radu. Upravo sad radim na projektu projektiranja solarnih elektrana u kombinaciji s proizvodnjom vodika. Naš je zadatak napraviti projekt i u njemu obuhvatiti sve od idejnog rješenja, studije isplativosti, povratka investicije, razgovora s investitorima i onda izvođenje prepustimo nekom drugome. Zeleni vodik bi se u ovom slučaju koristio za gorivo, a uskoro ćemo imati idejna rješenja za nekoliko ovakvih malih projekta. Razvijamo sad i jedan projekt u kojemu bi otpadnu toplinu iz tog zelenog vodika pretvorili u staklenički plin, a istražujemo i koja bi poljoprivredna sorta bila najpovoljnija za ovakvu primjenu vodika. Treba istražiti na kojoj lokaciji i pod kojim je uvjetima moguće primijeniti ovu tehnologiju, a upravo razmatramo mogućnost da na Banovini krenemo s pilot projektom uzgoja rajčica.“
I za Katarinu je ovo novo, neistraženo područje kojemu se silno raduje i veseli. Tehnologije zelenog vodika u nas su tek u povojima te je potrebno konstantno učenje i istraživanje za pomicanje granica mogućeg.
„Ne znamo ni mi sve, istražujemo, ali ćemo uskoro razviti barem četiri ili pet projekata iz kojih ćemo mnogo naučiti, a onda ćemo krenuti s novima. Ovo su mali projekti i brzo će se za njih naći investitori. Brzo će se ova priča razviti, sigurna sam. To je ono što je u energetici izazovno nema stajanja na mjestu i to je meni savršeno odgovara. Nema ljepšeg osjećaja od ovog u kojem znaš da razvijaš nešto što će se primjenjivati jako dugo i što može poboljšati živote ljudi.“
Otkako je 2011. diplomirala Katarina je promijenila nekoliko poslova. Na nekim se radnim mjestima zadržala duže, a na nekima je ostala jako kratko. Dinamično tržište rada i u svijetu i u Hrvatskoj brzo se mijenja i promjene treba pratiti. Važno je slušati unutarnji glas kad kaže da je vrijeme za nešto novo i bolje, a ona ga nepogrešivo čuje.
„To obično bude prvo pitanje na razgovoru za posao- Zašto ste toliko mijenjali? U našoj je sredini to čudno pa se postavi i pitanje što ne valja s tobom. Ali ja svim kolegama koji dođu s fakulteta savjetujem uvijek da sve probaju. Ja sam prošla sve faze rada od proizvodnje, planiranja, projektiranja, menadžmenta. Nikad ne znaš gdje ćeš se 'naći'. Ja sam prezadovoljna što sam prošla sve i što sam se našla u projektiranju, što sam otkrila gdje leži moja strast i gdje se mogu vidjeti u narednim desetljećima. Evo moj sljedeći zadatak će biti projektiranje prepumpne stanica, a koristit ću i 3D projektiranje što dosad nisam radila. Idemo u korak s novim tehnologijama što je iznimno važno, a i meni će to osobno biti veliki izazov, ali sam spremna.“
Projektiranje kojim se sada bavi nije bitno drugačije od onoga što je učila na fakultetu, ali da joj dosadi i da joj zatreba novi izazov bacila bi se vjerojatno u proizvodni sektor.
„U projektiranju danas najviše uživam! Bila sam u svim područjima, ali projektiranje mi je srcu najdraže jer je kraljevski posao. Obuhvaća sve i tu si kao u medicini internist koji mora znati sve, a tako je i u projektiranju. Dosta ima istraživanja i stalno ti je potrebna nadogradnja i edukacija. Nema stajanja ako želiš biti u tijeku s najmodernijim kretanjima u energetici, a to je ono što mi ova firma omogućava. Tu sam od 2019. godine i to što sam tu izgradila najduži staž dosad isto nešto govori. Međuljudski odnosi su super, šefovi su odlični, otvaraju mi se i mogućnosti napredovanja, a uz moje dvoje djece mi je važno i to što je tvrtka family friendly. Motivirajuća je sredina i planiram tu i ostati.“
San o geografiji i meteorologiji je davno zaboravljen, zahvaljujući odličnom iskustvu tijekom i nakon studiranja energetike na FSB-u. Koliko prilike dopuštaju sa starom se ekipom čuje i održava kontakte, a cure su čak jedno vrijeme organizirale i mini energetske festivale. I do daljnjeg planira ostati u energetici i projektiranju, a zna se poigrati i s idejom da jednog dana, možda u mirovni postane i profesorica. Nekadašnje rezolutno NE strojarstvu i planovi da jednog dana prenosi novim generacijama spoznaje iz strojarstva svjedoče o drastičnoj transformaciji koju je studij Energetike odigrao u njezinom životu.
Priznaje da se ponekad pomalo kaje samo zbog toga što nije probala dio studija odraditi u inozemstvu i završiti doktorat. No čini se da je i tu život odabrao najbolje za nju. Brzo ju je nakon studija doveo do sretne obitelji i ispunjenog karijere u Hrvatskoj, na domaćem terenu. Iako ne želi nametati svojoj djeci planove za studiranje strojarstva, priznaje da ju je baš taj studij doveo do ispunjene karijere koja ostavlja dovoljno mjesta za kvalitetan privatni život. Za mnoge je upravo to definicija sretnog života.