Marta Voda živi i radi u Oslu, u norveškoj podružnici tvrtke Mitsubishi Electric Europe. Još je u srednjoj školi okvirno isplanirala svoj životni i karijerni plan i uz manje modifikacije sve je zacrtano dosad i ostvarila. Marta je osoba koju krase snažna motiviranost i upornost, ma kakve okolnosti bile pred njom. A to, naravno, nije uvijek bilo lako. Danas živi sretno sa svojim zaručnikom na sjeveru Europe, radi posao koji obožava i ostvarila je ono što mnogima izmiče cijeli život – unutarnji mir i zadovoljstvo..

 

Marta je u rodnim Vinkovcima završila osnovnu, a u Osijeku srednju školu. Prije odlaska na studij znala je da želi putovati i vidjeti svijet te je za prvu postaju tog životnog putovanja odabrala Zagreb. Odlučila je ondje završiti dodiplomski studij, diplomski negdje u Europi, a doktorat u Americi. Njezin je uži krug prijatelja i obitelji znao za taj plan i podržavali su ga, iako su ga istovremeno smatrali pomalo nerealnim. Marta je zato odlučila korak po korak dokazati svima da će sve planirano i ostvariti. Prvo je trebalo izabrati fakultet.

 

 

„Voljela sam jako matematiku i fiziku i tražila sam nešto što bi mi donijelo praktično znanje, a nisam bila zainteresirana za sjedenje uz knjige već sam htjela konkretno i opipljivo znanje. Tako sam na stranicama Fakulteta strojarstva i brodogradnje 2013. pročitala kako se traži vodoinstalater. Pomislila sam prvo da je to kriva informacija, a onda sam shvatila da se ipak sigurno uči barem nešto o toj temi te da bi mi čak i to moglo korisno. Mogla bih imati neko praktično i korisno znanje i zato sam se odlučila za FSB. Drugi je izbor bila farmacija, ali je strojarstvo pobijedilo. Možda i zato što sam se kao dijete uvijek družila s dečkima i puno više mi je odgovaralo muško društvo.“

 

Strojarstvo je upisala 2013. godine i položila prvu godinu bez puno muke. A onda je drugu godinu pala. Zbog bolesti u obitelji njezina je koncentracija popustila i razumno, nije se mogla previše fokusirati na učenje. S jedne joj je strane pad godine bio šok, budući da je uvijek bila odlična učenica, ali opet nije dozvolila da to previše utječe na nju. Tek kad su je drugi odgovarali od nastavka studija, govoreći kako je možda ipak FSB pretežak za nju, u njoj je proradio 'dišpet'. Uz financijsku pomoć roditelja, jer su s padom godine došli i novi troškovi, pronašla je posao u McDonald'su kako bi otplatila pola troškova pada godine. Od tog je trenutka odlučila financirati se sama i uz rad završiti studij.

 

„Ja volim imati plan i odgovor za svaku situaciju, ali ma koliko god se pripremiš ne možeš nikad točno znati što te čeka dok ne doživiš neku situaciju. Zato nisam preveliki pobornik slušanja drugih jer nitko ne može znati za što si sposoban i što sve možeš. Uvijek je bolje učiti iz vlastitog iskustva, a ja sam tako uvijek išla glavom kroz zid.“ 

 

 

Studirati strojarstvo i paralelno raditi bio je veliki pothvat. Zato joj se dogodilo da je stalno morala odgađati polaganje nekih predmeta, no svejedno je u konačnici sve uspjela položiti. Dok su njezine kolege izlazile na kave i druženja, Marta je povremeno morala odbijati njihove pozive jer jednostavno vremena za druženje nije bilo.

 

„Imala sam točno raspoređen kućni budžet, a novca za provode i kave nije bilo baš na bacanje, iako moja ekipa to tad nije mogla razumjeti. Ali to je jednostavno bio takav period života. Jedino zbog čega žalim, kad gledam na to razdoblje, je što tad nisam našla posao u struci. Ja sam osoba koja smatra da je dvojka stečena u praksi vrjednija od petice dobivene učenjem teorije. Radno iskustvo je izuzetno važno.“

 

Radila je, studirala i došla do trenutka izbora smjera, ali joj niti jedan na prvu nije bio jako zanimljiv. Ali kako je uvidjela da energetika ima dosta ekonomije, koja ju je oduvijek privlačila, odlučila je upisati procesno-energetski smjer.

 

„Nisam pogriješila. Odmah sam se zaljubila u predmet termodinamiku i predavanja profesora Galovića. Izuzetno poštujem ljude koji vole svoj posao onako kako ga voli profesor Antun Galović. I ja sam poput većine pala termodinamiku, ali sam na kraju imala peticu iz tog predmeta. Kad imate takve profesore koji gore za svoj posao, daju sve od sebe, iz poštovanja naučiš barem za dva, barem se trudiš. Koliko je dao, toliko je i tražio i to mi je bilo jednostavno inspirirajuće. Poštujem to više od ičega. On je jedan od mojih uzora. Jednostavno je institucija, jedinstven čovjek i profesor i zato sam ga odabrala kao mentora za preddiplomski rad.“

 

 

Baš kako je i planirala uskoro je uz rad, dogurala do kraja preddiplomskog studija u Zagrebu, a onda se bacila na planiranje sljedeće faze – diplomskog studija. Njezina je vizija bilo neko europsko sveučilište, po mogućnosti u kulturi koja je dijametralno suprotna našoj.

„Prije toga sam u Hrvatskoj radila sam dvije godine preko studentskog servisa u Daikinu. O tom iskustvu mogu reći samo sve najbolje. Kolege su bile odlične, firma je super i može se jako puno naučiti i od kolega i od vodstva same tvrtke. Kroz rad u Daikinu primijetila da Hrvati nevjerojatnu količinu vremena provedu na poslu. Normalno je kad se radi od 7 ujutro do 7 navečer, a ja sam osoba koja bi, povedena time, potpuno izgubila privatni život. Željela sam naći mesto za koje sam znala da će me prirodno izbalansirati. Diplomski sam tražila na nekoliko sveučilišta, ali nisam htjela ići preko Erasmusa jer je to previše papirologije za 6 mjeseci boravka i sama sam se prijavljivala na diplomske programe u trajanju od dvije godine. Kako što rekoh, nisam pobornik toga da pratim druge već više volim istražiti sama i pronaći ono što mi najviše odgovara. I to sam našla u Norveškoj. Znala sam da se u Skandinaviji poštuje balans između privatnog i poslovnog života.“

 

 

Upravo ju je to i privuklo pa se prijavila na nekoliko sveučilišta u Skandinaviji i sva su je prihvatila. Imala je dobar prosjek s diplomskog rada i mogla je birati gdje želi studirati. Odabrala je Norvešku samo zato što je tada prioritet za smještaj nudila studentima. Kad je odabrala zemlju ostalo je jedino odabrati grad. A kako je na praksi u Daikinu upoznala svog sadašnjeg zaručnika odlučila se za Oslo koji je prometno mnogo bolje povezan s ostatkom Europe. Studiranje na Sveučilište u Oslu se pokazalo  punim pogotkom.

 

„Velika je razlika u studiranju u Hrvatskoj i Norveškoj jer se kod nas uči puno više teorije i u tom smislu su naši fakulteti puno kvalitetniji i puno teži. U Norveškoj nije tako. To može ilustrirati i jedna anegdota. Morala sam u Oslu ponovno polagati matematiku 3 kako bih skupila sve potrebne bodove, i morala sam rješavati brojne integrale. Profesor u Kristiansandu mi je u nekom trenutku rekao: 'Ako bude neki težak integral mi ćemo vam dati rješenje integrala da se ne mučite. Važno je da znate proces i kako doci do odgovora'. Bilo mi je to tako simpatično, smiješno i jasno je samo iz tog primjera zašto se fakulteti u Norveškoj mogu smatrati lakšima. Mislim da bi tako nešto u Hrvatskoj bilo nezamislivo. Ovdje nema toliko 'biflanja' i učenja napamet. Puno je važnija praksa, a to je ono što nedostaje na našem fakultetu.“

 

 

U Oslu je napisala diplomski rad i posvetila ga obnovljivim izvorima energije. Sljedeći dio njezinog plana bio je odlazak u Ameriku na doktorat, ali je u međuvremenu shvatila da bi željela imate više iskustva u struci pa se onda možda naknadno baciti u akademiju. Plan o doktoratu u Americi zamijenila je pronalaskom idealnog posla u Norveškoj. Sve što je dotad u Norveškoj doživjela uvjerilo ju je da želi baš ondje ostati i raditi.

 

„Većina profesora na fakultetu u Oslu radi i negdje drugdje. Primjerice profesor koji mi je predavao tehnologiju baterija je na fakultetu provodio samo 20 % svog vremena, a ostalih 80 % je bio tehnički direktor u svojoj firmi. Ovdje se profesorima obraća na ti što ih čini pristupačnijima i sve će napraviti da ti pomognu. Moraš poštivati pravila, sve je točno određeno i propisano, rijetko kada dođe do nepoznanica i nesporazuma. Imperativno se ide na ruku studentima i generalno sam se osjećala veoma sigurno. Nisam ja nikad imala niti jedno ružno iskustvo na fakultetu u Zagrebu, ali ovo je bilo sasvim drugačiji oblik studiranja.“

 

Marta je i u Norveškoj dok je studirala radila u fast food industriji kao u Hrvatskoj, a onda je pred kraj studija dobila radno mjesto u Mitsubishiju. Bio je to prirodni nastavak posla kojeg je obavljala u Daikinu u Hrvatskoj.

 

 

„Prijavila sam se na jedno 40 poslova jer sam često čula kako je teško strancu naći posao, pa onda žensko si, nećeš naći posao, itd. Zato sam se prijavila na svaki oglas koji je imalo ličio na posao u struci i moram priznati da mi se dosta ljudi javilo. Na kraju sam prihvatila posao inženjera u prodaji, Commercial sales engineer u Mitsubishiju. I apsolutno sam prezadovoljna. Mitsubishi Electric u Norveškoj zauzima veliki dio privatnog tržišta no direktor firme je želio ojačati odjel za Commercial Sales kako bi se firma mogla proširiti što više na to tržište. To što radimo je u principu B2B prodaja. Sad sam već tri godine tu na mjestu inženjera u prodaji što obuhvaća izradu ponuda, posjećivanje klijenata, puštanje projekta u pogon, praćenje projekata, osluškivanje potreba klijenta i mnogo drugih izazova. To je u stvari direktan rad s klijetima i praćenje njihovog razvoja. Ja izrazito volim putovati, upoznavati nove ljude, a na ovom poslu veoma često putujem. Zna se dogoditi da nekoliko tjedana ne dođem u ured jer sam stalno na terenu.“

 

Još je u srednjoj školi odlučila da želi putovati i upoznavati nove ljude, sredine i običaje. Zato je i planirala put oko svijeta uz studiranje, no nije ni slutila da će baš na ovom poslu dobiti to sve pa i mnogo više.

 

„Najbolji dio posla su kontakti, prodaja, bonus i pomoć kupcima da sve s projektom bude kako spada. Norveška je jako dugačka zemlja i imam kupce iz cijele zemlje, ali najviše sa sjevera. Dok kupci iz Osla zahtijevaju da im se odgovori odmah na upit, sjevernjaci su sličniji nama. Otvoreniji su, opušteniji, više su za druženje, ćaskanje i uvijek će reći što misle. Svakom je kupcu naravno važno da se zna cijena projekta, mogućnosti spajanja, puštanja u pogon i slično.“

 

Njezine radne kolege komuniciraju isključivo na norveškom kojeg je željela usavršiti. Nešto je malo norveškog naučila radeći u McDonald'su u Oslu, ali je bila svjesna da posao u struci ne može obavljati kvalitetno bez dobrog poznavanja norveškog jezika.

 

 

„Dobro mi ide i zadovoljna sam sa svojim znanjem, ali sad idem i korak dalje. Odlučila sam upisati još jedan studij koji će biti isključivo na norveškom, za razliku od diplomskog koji je bio na engleskom jeziku, a studirat ću energiju zgrade. Toj je temi posvećen cijeli fakultet  i jako me interesira, a odlično se nastavlja na moj sadašnji rad.“

 

Martin se zaručnik, nakon nekoliko godina putovanja, ubrzo nakon prestanka pandemije odlučio doseliti u Oslo. A kako Fakultet strojarstva i brodogradnje otvara mnoga vrata i zaručnik je veoma brzo našao posao u struci i radi u Oslu već godinu i pol dana.

 

„Kad se doselio u Oslo ja sam radila dva posla. Držala sam instrukcije iz matematike, a prije toga sam radila svoj posao. A kad je on našao posao prestala sam s instrukcijama. Zasad smo oboje jako zadovoljni i sretni što smo tu. Našli smo neki dobar životni balans i zadovoljstvo.“

 

Ona teža strana života u Norveškoj odnosi se na socijalne kontakte. Martino je iskustvo da Norvežani dosta teško sklapaju nova prijateljstva i usamljenost je česta. Posao je važan, ali je zato druženje s kolegama izvan posla u Norveškoj gotovo nezamislivo. Posao i privatni život ondje se ne miješaju.

 

 

„Gotovo nikad ne ideš radnim kolegama doma u posjet. Zato je teško zadržati zaposlenike i jedino što ih motivira za ostanak na nekom radnom mjestu jest novac. Ako nisu zadovoljni s plaćom oni će jednostavno otići jer privatne i poslovne sfere nisu isprepletene. Teško je naći prijatelja. Ja sam cijelu pandemiju provela sama u stanu i bilo mi je to dosta teško. S druge strane kad sam odvagala što dobivam ovdje, shvatila sam da se nemam nizašto žaliti.“

 

Naviknula se i na norveška duga ljeta i još duže zime. Temperature koje ljeti ne prelaze 25 stupnjeva C mnogo su joj draže od tropskih sparina koje su postale normalna pojava u Hrvatskoj.

 

„Puno sam se promijenila od srednje škole. Od doktorata u Americi  sam za sada odustala jer sam postigla sasvim dovoljno toga i bez doktorata, a fakultet u Hrvatskoj mi je otvorio sva vrata ovog svijeta. Savjetovala bih studentima neka ne idu odmah nakon srednje škole vani studirati. Naši su tehnički fakulteti daleko bolji od mnogih u Europi, a nakon njih će imati nevjerojatnu mogućnost biranja studija vani, ako to žele. Moraju se potruditi i tražiti praksu, imati za cilj skupljanje iskustva i znanja, i moraju biti uporni. U Hrvatskoj ima dovoljno tvrtki u kojima se može steći odlično znanje, ali treba biti uporan i pitati više puta za praksu. Ja doista mogu reći da je i meni i zaručniku FSB otvorio sva vrata na koja smo željeli pokucati.“

 

 

Iako voli putovati zasad je bacila sidro u Oslu, gdje je sa zaručnikom kupila stan. Vjerojatno će u nekom trenutku na red doći i planiranje obitelji pa se zato narednih deset godina vidi u Norveškoj. Uskoro kreću predavanja na još jednom fakultetu i usvajanje neprocjenjivog znanja koja će joj otvoriti nova vrata. Nevjerojatan je to životni put koji je počeo odabirom pravog studija.