Kristijan Štefanec iskusni je voditelj projekata koji je i karijerni i privatni put gradio u rodnoj Podravini i Međimurju, baš kao što je oduvijek želio. Nakon dugogodišnjeg rada i razvoja u nekim od ponajboljih hrvatskih tvrtki skrasio se u Muraplastu, vodećem proizvođaču polietilenskih filmova i papirnatih vrećica u Hrvatskoj i u regiji. Ova međimurska tvrtka sa sjedištem u Kotoribi posvećena je i održivom razvoju i posljednje tri godine Kristijanovo je kreativno poslovno okruženje u kojem primjenjuje bogato iskustvo u razvoju zelenih energetskih rješenja. Ističe kako je kod svakog poslodavca dosad naučio neizmjerno mnogo novih vještina, a taj put nastavlja i u Muraplastu gdje s kreativnim stručnjacima smišlja i razvija metoda i načine za povećanje energetske učinkovitosti tvrtke koja troši mnogo električne energije.

          Kristijan Štefanec rodio se 1986. u malom selu Botovu, pokraj Koprivnice kao drugi sin u skromnoj seoskoj obitelji. Djetinjstvo na selu bilo je i izazovno i predivno, ali je uz starijeg brata i zabranjene vožnje motorima postalo je i nezaboravno.

          „Moje djetinjstvo se bazira na motorima. Djed je bio mehaničar u jednom karting timu i ja sam nekako od njega naslijedio taj interes i žar za motorima. Djed i tata su imali motore, a kasnije sam ga imao i ja. Ali naravno, nisam mogao dočekati svoj pa smo se brat i ja često u djetinjstvu 'poslužili' tatinim kojeg je morao skrivati od nas. Ali budući da su roditelji radili od 7 do 15, ja sam mudro čekao da oni odu na posao kako bih se mogao dočepati motora i šarafiti po njemu. Sjećam se brojnih dana kada bismo brat i ja tako izvukli motor van, vozili ga po vrtu, ali smo točno prije dolaska roditelja s posla nakon 15 sati, sve uredno pospremili i vratili u garažu kao da se ništa nije dogodilo.“

          Djetinjstvo mu je bilo ispunjeno sretnim danima, punim eksperimenata i istraživanja s tatinim i djedovim alatima. Kristijanov je dom, kako kaže, bio tehnički nadaren i veoma aktivan, a svi su muški članovi obitelji bili poznati kao vrsni majstori koji su uvijek nešto popravljali. A kako jabuka ne pada daleko od stabla, slična je sudbina zadesila i Kristijana. Iako je on odlučio, čim su to prilike dopuštale, provjeriti posjeduje li i on talent za popravljanje kućanskih uređaja i kablova.

          „Moje tehničko putovanje i naukovanje počelo je jedne godine s božićnim žaruljicama koje su odjednom prestale svijetliti i trebalo ih je popraviti. Ne sjećam se koliko sam bio star, ali sam bio osnovnoškolac i samouvjereno sam znao da ja mogu popraviti lampice kako ne bismo morali kupovati nove. Vodeći se osjećajem da nekako instinktivno znam kako struja funkcionira, sve sam presložio, zamotao kablove i uključio ih u utičnicu. I naravno…boom!! Struja ipak nije funkcionirala onako kako se meni instinktivno učinilo da će sigurno raditi pa su poiskakali osigurači, a i ja sam izašao neozlijeđen i uspio sam preživjeti to iskustvo. I tako je krenulo. Više sam učio i istraživao i uz kombinaciju naučenog i prirodnog talenta uspio sam do odlaska na studij popraviti mnogo uređaja. Na mom su se putu našli televizori, konzole i računala, sve sam ih popravljao, rastavljao i sastavljao i pri tom uživao. Na kraju me je to dovelo do srednje elektrotehničke škole u Koprivnici.“

          Uživao je u srednjoj školi usvajajući nova znanja i vještine uz zanimljive profesore, izazovne zadatke i kreativne nove projekte. Smatra da je dobio najbolju moguću izobrazbu, kroz tadašnji izvrstan obrazovni program, u generaciji iznimno talentiranih učenika i posvećenih profesora. Sve se nekako poklopilo tih godina, a on je shvatio koliko voli zanimanje koje je odabrao.

          „Bilo je više razloga za elektrotehničku školu. Prije svega sam razmišljao i o budućem zaposlenju, a upozorili su nas da je puno ekonomista i drugih zanimanja na tržištu i da je bolje odabrati neku tehničku struku jer s njom možeš uvijek nešto konkretno raditi ili čak otvoriti svoj obrt. I danas mi je jasno da sam izvrsno odabrao, a u srednjoj sam školi bio baš sretan i ispunjen. Volio sam učiti baš zato što me sve zanimalo, otvorio se i produbio jedan zanimljiv svijet, isprobavali smo puno i izašli iz škole spremni za tržište rada. Moja je razrednica Dubravka Eršetić znala reći da smo mi bili zlatna generacija.“

          Maturalni rad je bio „Teslin transformator“ koji je funkcionirao na principu bežičnog prijenosa energije i uspješno je radio pa je s odličnim uspjehom završio školu. Želio je odmah poput oca i brata nakon srednje škole na tržište rada. Otac je radio kao kovinotokar, a brat kao strojobravar pa se elektrotehničar Kristijan savršeno uklapao u tu obiteljsku priču. Došla bi mu tu i tamo misao o studiranju, ali obitelji posvećen Kristijan, nije želio svom ocu i majci stvoriti dodatni financijski trošak odlaskom na studij pa je odlučio da je bolje odmah početi zarađivati i tako pomoći obitelji.

          „Onda je profesor Bruno Marinković, koji mi je u srednjoj školi predavao fiziku, rekao da moram ići dalje, da bi bila šteta da ne nastavim, a ja sam mislio da će roditeljima biti lakše ako ne budem studirao. Prevagnuo je studij i upisao sam se na Fakultet strojarstva i brodogradnje, a roditelji su mi pomogli s plaćanjem stanarine i bili su ponosni do neba na mene jer sam prva osoba iz obitelji koja je upisala i diplomirala na jednom tako prestižnom studiju.“

          Kristijan je zapravo želio nastaviti školovanje koje je započeo u srednjoj školi i upisati Elektrotehnički fakultet u Zagrebu, ali su se objektivne prepreke našle na tom putu. Istoga je dana bio prijamni i za FER i FSB, a on je nekako analitički zaključio kako će bez problema upasti baš na strojarstvo. Predmetima iz kojih je pisao prijamni ispit suvereno je vladao pa je, kako je i vjerovao, doista s lakoćom upao na strojarstvo.

          „U srednjoj školi smo dosta učili o struji i zato sam želio upisati FER, ali sam shvatio da će biti bolje ako upišem strojarstvo i to besplatno. Uspio sam, ali mi je bilo čudno jer sam osjećao kao da sam iznevjerio svoju srednju školu. A kad je počelo studiranje na strojarstvu i kad su došli oni brojni zanimljivi predmeti, sve više mi se sviđao studij i shvatio sam da je poznavanje elektrotehnike iz srednje škole i znanje dobiveno na strojarstvu zlatna, dobitna kombinacija. Do danas je to tako i uspio sam dobiti najbolje od oba svijeta.“

          Kristijan je bio odličan učenik u srednjoj školi i volio je učiti, što se pokazalo više nego korisnim na strojarstvu. Vrlo brzo je poslalo jasno da su studenti s prethodno usvojenim navikama učenja sve puno lakše prolazili od onih koji su se oslanjali samo na talent ili sreću. Učiti se moralo i onaj tko se ozbiljno primio knjige na kraju je uvijek i uspio.

          „Svakome je njegov fakultet težak, pravo je teško pravniku, ekonomija ekonomistu, a strojarstvo-strojaru. Ipak postoji jedno zlatno pravilo na strojarstvu ma koliko učio padaš termodinamiku i ako nisi pao termodinamiku barem jednom, ne možeš reći da si studirao strojarstvo. To je jednostavno proces inicijacije kojeg svi moraju proći. Ostale ne priznajemo kao studente strojarstva“, uz smijeh dodaje Kristijan.

          A imao je i sreću prolaziti kroz sve teške i zahtjevne ispite sa svojim cimerima s kojima je dijelio i studentske klupe, a s jednim danas i radi. Strojarstvo je tako odigralo ključnu ulogu u njegovom životu jer je kroz studij stekao mnogo dobrih i kvalitetnih prijatelja. Jedna izreka kaže da su prijatelji obitelj koju sami biramo, a on je tada odabrao najbolju obitelj koja je s njim do danas. Njegovi cimeri Zoran Blatarić, Nino Kolesar i Davor Kodba uvijek su bili spremni pomoći mu.

          „Zajedno smo učili sve, pogotovo teže predmete poput termodinamike, elemenata strojeva, elemenata konstrukcija. Bilo je tu i neprospavanih noći uz teže probleme i tako se rodio naš timski rad. Shvatili smo da nam je tako lakše i od nas četvorice jedan je uvijek znao više i objasnio ostaloj trojici. Zato smo lakše prolazili studij i zato su prve dvije godine prošle dobro. Kad je došlo vrijeme odabira ja sam se odlučio za procesno – energetski smjer i energetiku, a isto su odlučili Zoran i Nino dok je treći cimer Davor nakon procesno-energetskog smjera odabrao termotehniku. Ali sve je to slično. Čak smo tada razmišljali da upišemo i robotiku, ali nam se to onda nije učinilo kao nešto perspektivno dok nam se energetika učinila jako važnom. I nismo pogriješili. Ovo je stoljeće čiste energetike.“

          Kristijan je upisao strojarstvo 2005. godine, ali se zbog, već spomenutog procesa inicijacije i obaveznog padanja ispita iz termodinamike, njegova grupa spojila s generacijom koja je studij upisala 2006.godine.. Kad su prošle izazovne godine počelo je stvarno uživanje u zajedništvu, skupnom učenju i druženju, i učenju na procesno-energetskom smjeru.

          „Tu je profesor Duić odigrao važnu ulogu i približio nam i svijet u koji vjerojatno nikad sami ne bismo zakoračili, a to je svijet ekonomije. Naučio nas je da ćemo uvijek biti njeni robovi, ako ne naučimo i tu stranu kako bismo imali zaokružen proces i kompletnu sliku. Ako nešto funkcionira na papiru i u praksi ne mora značiti da će imati i ekonomsku vrijednost. A ona je izuzetno važna. Moraš znati da tvoj projekt donosi ekonomsku vrijednost, da ti kao provoditelj tog projekta isto imaš vrijednost koja se mora uračunati. Tek onda je priča zaokružena. Te su se lekcije pokazale odlučujućim za moju karijeru i dan danas mi dolaze ponude iz državnih tvrtki da dođem k njima raditi zato što poznajem tehnologiju, primjenu i ekonomsku stranu. Danas više ne možeš gurati samo sektor proizvodnje ili nove tehnologije, ako nemaju financijsku isplativost.“

          Bilo je to i vrijeme kad se tek počela uvoditi elektronička pošta, a profesor Duić je gorljivo zahtijevao da studenti s njim svu korespondenciju obavljaju elektronski. Katedra energetike je imala najbolji i najbrži Internet u Zagrebu i zahvaljujući tome studenti su mogli koristiti pogodnosti onoga što je danas svima potpuno normalno.

          „Kako se vrijeme promijenilo! Tada sam na fakultetu učio aktivno koristiti mailove.. Neven nas je vodio i na brojne kongrese, konferencije, terensku nastavu i to je bilo super. Poslije smo radili više s profesorom Goranom Krajačićem na pitanjima energetskih planiranja što me približilo i današnjem poslu. Diplomski rad sam pisao profesora Dražena Lončara koji je, kao i Neven, zaslužan za moj uspjeh i dan danas koristim metode koje sam na studiju naučio.“

          Diplomski je rad pisao 2011. godine o frekventnoj regulaciji djelatne snage i za ono doba to je istraživanje bilo daleko ispred svog vremena. I doista je tako. Danas je to velika tema te se zbog velikog priljeva električne energije iz vjetroelektrana, sunčanih elektrana, plinskih elektrana koje variraju, nudi usluga reguliranja frekvencije u mreži. Prije deset godina nitko o tome nije razmišljao.

          „To je sad ključno pitanje u Hrvatskoj, ali i cijeloj Europi. Profesor Lončar mi je čak tad i rekao da sigurno s tim diplomskim radom neću nigdje u Hrvatskoj dobiti radno mjesto jer Hrvatska nema pojma o toj temi, nitko tada nije razmišljao o ovom problemu. Stvarno ga cijenim zbog toga! Tad mi je rekao profesor Lončar da radim nešto što će Hrvatska trebati za deset godina, a tih sam se riječi sjetio evo nedavno.“

          Nakon diplomskog rada, ali i za vrijeme studija je kratko radio preko Student servisa u Carlsberg pivovari, a nakon diplome je brzo pronašao zaposlenje u Novom Feromontu u Međimurju, a kratko je vrijeme radio i u Regionalnoj razvojnoj agenciji REA Sjever.

          „Nije bio problem naći posao, dapače. U Novom Feromontu u firmi koja se bavi proizvodnjom transformatorskih kotlova sam naučio mnogo toga što nisam mogao na fakultetu. Ali sam uskoro shvatio da je opseg mog znanja širi i potražio sam novo radno mjesto. Podravka Grupa, naš prehrambeni proizvodni div, tada je objavila jedan zanimljiv poziv koji se odnosio na razvoj energetskih postrojenja. Plaća u Feromontu bila je skoro duplo veća od ove koju je nudila Podravka, ali sam se odlučio za njih baš zato što mi se tamo nudilo da upogonim sve svoje znanje i da naučim još ponešto. Sjetio sam se onoga što nam je Neven rekao da trebamo učiti dok su naši umovi još sposobni, a baš to mi se nudilo u Podravki. Imali su savršeni program Shape i kroz njega su zaposlili inženjere i stručnjake iz svih područja i ulagali su u naše znanje cijelo vrijeme. Učili smo sve, od komunikacijskih vještina, prezentacija, stručnih područja, svega. I normalno tu smo se isprofilirali prema radnim mjestima. S tim sam iskustvom osvijestio kolika je sreća bila studirati energetiku na strojarstvu. Možeš s energetikom raditi bilo gdje.“

          Podravka je bila obvezna raditi izvješća o CO2 emisija, a to je tema s kojom se studenti energetike upoznaju na predavanjima Nevena Duića pa je i taj dio posla obavljao za Podravku. Vrlo brzo je shvatio da je znanje s fakulteta upravo samo to - znanje, teorija, koja je odlična, ali bez prakse ništa ne vrijedi. Zato je važno biti skroman i spreman učiti od majstora zanata koji su voljni dijeliti to znanje.

          „Ako imate stav da znate sve, nećete uspjeti, ali ako ste skromni s ljudima i ako im kažete da ste naučili kako bi to trebalo biti, ali da želite vidjeti kako to zapravo u stvari jest onda možete napredovati. Do danas sam prijatelj s jednim od mojih mentora iz Podravke, s direktorom Ivanom Husnjakom, od kojeg sam mnogo naučio. Jedan od većih projekata na kojem sam radio s njim bila je kotlovnica na drvnu biomasu, a željeli smo smanjiti CO2 otisak i razviti više OIE projekata. Na taj sam projekt iznimno ponosan.“

          Kad je osjetio da je dao svoj maksimum, odlučio je potražiti novi posao. U Podravki je radio devet i pol godina, a onda se pridružio vrhunskom timu stručnjaka u Muraplastu, u kojemu je radio i njegov bivši cimer i prijatelj još iz srednje škole Zoran koji je odmah nakon fakulteta došao u Muraplast i tamo rastao. Kristijan se prijavio na natječaj i dobio posao.

          „Sad sam voditelj projekata, a profilirao sam se za energetiku. U Muraplastu je tendencija smanjenje potrošnje električne energije i u tu smo svrhu izgradili već četiri solarne elektrane jer je Muraplastu glavni izvor energije električna energije pa sad radimo na novim uzbudljivim projektima. To što ovdje radim je i kombinacija novog i starog znanja, odnosno kad promijeniš radno mjesto dio iskustva preneseš, ali uvijek moraš puno novoga naučiti. Firme se mogu baviti istom djelatnošću, ali na potpuno drugačiji način.“

          U bivšoj se tvrtki Kristijan bavio isključivo energijom, a u novoj firmi to radi uz vođenje projekata i predlaže potencijalne projekte kojima se može smanjiti potrošnja, povećati efikasnost i smanjiti CO2.

          „Zadovoljan sam. Imamo mladog direktora, mudrog i inteligentnog čovjeka koji je vrhunski programer s diplomom s FER-a pa sam eto tako preko njega ostvario kontakt s fakultetom kojeg sam želio studirati. U firmi, u timu, sve radimo zajedno i raspravljamo o svemu. Ja uglavnom predlažem projekte i obrazlažem zašto ih firma treba, na koji način će pomoći i zasad je prihvaćeno sve što sam predložio. Ali zato što je sve timski rad. Muraplast je firma koju su stvorili ljudi sa znanjem, to su vrsni poduzetnici koji znaju kako poslovati i na svako radno mjesto su postavili vrhunske stručnjake.“

          Na kraju studija Kristijanu su se nudile mogućnosti za daljnje školovanje, ali je zbog financijske situacije morao odustati, a ionako je zapravo jedva čekao čim prije se iz Zagreba vratiti u Podravinu i početi vraćati roditeljima sve što su u njega uložili.

          „Vratio sam dugove roditeljima, donio sam diplomu iz Zagreba, to je najvažnije. Našao sam i dobar posao ovdje iako nam je Duić nudio i mogućnosti zaposlenja u inozemstvu. Ali ja sam, znate, domaći čovjek. Imam suprugu, dvoje djece, dvije kćeri koje su kao i ja nekada već počele šarafiti i popravljati stvari po kući. Obiteljski sam čovjek, te mi obitelj dodatan motiv u životu kako bi bio što bolji u poslovnom životu.

          Nudile su mu se i opcije odlaska u inozemstvo za čak 7 ili 8 puta veću plaću od one koje ima u Hrvatskoj, ali novci u Kristijanovu svijetu, nisu najvažniji faktor za sreću i zadovoljstvo. Novac je važan, ali je važan i put i vrijeme koje je uloženo da bi došao do njega. Zato će uvijek birati domovinu i rodni kraj i tužan je što mnogi biraju odlazak i svakodnevno svjedoči odlasku radne snage iz domovine.

          „Sve je manje kvalitetnog kadra i veliko je pitanje gdje u ovom trenutku možemo naći nekog novog stručnjaka, a što nas tek čeka za deset godina teško je reći. Cijela Hrvatska nema više kvalitetne radne snage i ono što vrijedi odlazi van. Imali smo praktikante koji su nam došli u firmu iz srednje škole, te smo onima koji su mogli samostalno odraditi posao ponudili da nakon škole odmah dođu k nama raditi. Gotovo uvijek smo dobili odbijenicu uz obrazloženje da imaju već dogovoren posao u inozemstvu. Tužno mi je to. Imamo sjajne fakultete i uz odabir pravog studija mladi trebaju znati da im je odličan posao u domovini gotovo siguran. Ja sam više nego sretan što mi je studij omogućio ostanak u domovini i rad kod izvrsnih poslodavaca i zato se nadam da će moje kćeri mojim stopama na FSB i da će ostati u Hrvatskoj.“