Josip Pavičić je inženjer i izumitelj koji se bavi stvaranjem novih automatiziranih strojeva. U radionici svoje tvrtke kreira kompleksne uređaje i nudi jedinstvena rješenja za probleme koje pred njega stavljaju brojni industrijski klijenti. Njegova tvrtka ROBOMATIKA bavi se projektiranjem, proizvodnjom i instalacijom automatiziranih industrijskih strojeva koji omogućavaju brže i jednostavnije proizvodne procese. Često to zahtijeva out of the box inženjerska rješenja koja su Josipov zaštitni znak.

Josipova tvrtka se u nekoliko godina pozicionirala kao nezaobilazno mjesto za sve one koji ne znaju kako riješiti neki tehnički problem u proizvodnom ciklusu. Iako radi s gotovo svim industrijama, kad je sanjao kao tinejdžer što bi jednog dana htio raditi, najviše su ga privlačili trkaći automobili.

„Moj se brat bavio auto utrkama i za njega sam tada radio proračune, pomagao u izradi auta i upisao sam Fakultet strojarstva i brodogradnje želeći naučiti više o mjenjačima i turbo strojevima. Na drugoj je godini studija postalo jasno da neću mnogo naučiti o konkretnim stvarima, ali sam nastavio i kasnije sam upisao procesno-energetski smjer i energetiku. Gledao sam popis predmeta na nekoliko smjerova i energetika mi se činila najzanimljivijom. Kasnije su me neki predmeti razočarali jer su bili previše apstraktni, ali mi se zato otvorio jedan posve novi svijet. Brojni su profesori držali inovativna predavanja o mnogim temama i dali su nam puno širu sliku energetike. Posebno su mi bila draga predavanja Nevena Duića koji mi je otvorio vrata danas iznimno važne ekonomske strane razvoja projekata. Na kraju se FSB ipak pokazao odličnim izborom. “

Učio je, upijao nova znanja, ali je zapravo jedva čekao rad na nekom stvarnom, tehničkom problemu, a takva se prilika ukazala s diplomskim radom. Dok je većina ponuđenih diplomskih radova bila teoretske prirode, on je izabrao rad na uređaju koji će koristiti sunčevu i energiju zvuka za proizvodnju električne energije.  

„Moj mentor je imao uređaj koji je pretvarao toplinu u zvuk, zadatak diplomskog rada je bio novim konstrukcijskim rješenjima omogućiti mjerenje bitnih fizikalnih veličina i povećati efikasnost pretvorbe.  Termoakustični generator električne energije je na prednjem dijelu imao konkavno ogledalo koje je fokusiralo sunčevu svjetlost i tako dovodilo energiju u uređaj. Uređaj je toplinu pretvarao u glasan zvuk što je zapravo mehanička energija. Ta se energija u zadnjem dijelu pretvara u električnu energiju u linearnom alternatoru koji je trebao imati rezonantnu frekvenciju jednaku frekvenciji prethodno stvorenih zvučnih valova. Uređaj je proizvodio zvuk od 120 decibela u prednjem dijelu, ali zadnji dio nije baš najbolje radio. Linearni alternator je vibrirao s premalim amplitudama tako da je iskoristivost bila vrlo mala. Uređaj je ipak proizvodio dovoljno energije za očitanje što sam prezentirao u diplomskom radu.“

Imao je samo dva mjeseca za sastavljanje uređaja i uživao je u njemu više nego i u jednom drugom projektu na studiju. Otkrio je kako i njegov mentor profesor Firak gaji istu strast prema inovativnim projektima te su često zaboravljali na vrijeme i do kasno bi u profesorovom laboratoriju radili na poboljšanjima uređaja. Tada mu je postalo kristalno jasno kako je njegov put - put stvaranja i rada na tehnički kreativnim projektima.

„Ponosan sam na taj diplomski rad pogotovo zato što sam imao puno ideja koje su se pokazale dobre, i uspio sam proučiti i upogoniti vrlo naprednu mjernu centralu o kojoj do tada nisam znao ništa. Kad smo počeli očitavati mnoštvo rezultata, bili smo impresionirani.“

Profesor Firak je bio toliko zadovoljan da je Josipu ponudio rad na fakultetu i pisanje doktorata, ali je Josip još dok je pisao diplomski rad zaključio kako je pisanje znanstvenih radova posljednja stvar kojoj bi posvetio karijeru. Želio je čim prije stvarati vlastitim rukama.  

„Želio sam ići raditi u industriju i tako sam veoma brzo nakon fakulteta počeo raditi u Končar generatorima. Nas desetak se nakon FSB-a tamo zaposlilo. Bilo je to čudno iskustvo jer sam zamišljao kako ću odmah raditi na nekom konkretnom problemu i usvajati nova praktična znanja, a ja sam prvi dan proveo u hodniku čekajući na stol i kompjutor. U tom sam hodniku s kolegama proveo cijeli tjedan. Drugi sam tjedan već htio dati otkaz, ali se cijela obitelj pobunila. Na kraju sam tri tjedna odlazio na posao i čekao na kompjutor. Kada smo ih dobili niti ja niti moje kolege nismo radili ništa konkretno. Bio sam zaposlen na radnom mjestu konstruktora, ali sam mjesecima samo precrtavao stare nacrte. To mi je bilo ubitačno.“

Nakon devet mjeseci gušenja vlastite kreativnosti i osjećaja da ništa opipljivo niti korisno nije napravio na tom radnom mjestu, odlučio je dati otkaz. Za njegov je obiteljski krug to bila mala katastrofa, no za njega nije bilo sumnje da je donio pravu odluku. Bilo mu je nepodnošljivo na tom radnom mjestu i rekao je NE svima, a ponajviše poslu u glasovitoj firmi koja mu nije donijela nikakav karijerni napredak.

„Nakon nekog vremena sam naletio na oglas za poziciju voditelja postrojenja bioplinare koju je razvijala i gradila tvrtka Agroproteinka u Sesvetskom Kraljevcu u okolici Zagreba. Budući da sam kao student dugo radio na odlagalištu otpada s bioplinom odlučio sam se javiti na natječaj i nakon nekoliko krugova razgovora sam dobio posao.“

Više od stotinu kandidata se javilo za ovo radno mjesto i prvotna je reakcija direktora tvrtke bila da je Josip premlad za odgovornu poziciju voditelja postrojenja, no kako je jedini imao iskustva u radu s bioplinom dobio je posao. Pomoglo je i to što je znanjem impresionirao na jednom razgovoru i direktora partnerske tvrtke u projektu.

„Posao je bio vezan za energetiku, za ono što sam studirao i zato mi je bilo zanimljivo. Zajedno sam s projektantima radio na nekim dijelovima projekta. Često sam komunicirao s državnim agencijama i institucijama i morao sam se upoznati s puno službi, proučiti zakone i podzakonske akte, pisati izvješća i raditi proračune. Tako da sam usvojio puno novih znanja. Bilo je zanimljivo voditi takav projekt. Kad smo dobili sve dozvole i kad smo trebali početi s gradnjom projekt je zastao. Očekivalo se donošenje novog zakon o OIE. Nakon dvije godine rada ondje, kako smo došli do mrtve točke gdje opet nisam ništa konkretno radio, odlučio sam dati otkaz.“

Josip je na prvom radnom mjestu imao plaću od otprilike 500 eura, a kao voditelj postrojenja bioplinare u 2012. godini  je zarađivao oko 1,500 eura na mjesec. Ni ta plaća nije bila dovoljan razlog da ostane ondje. Njegov unutarnji kompas poludi svaki put kad su njegova kreativnost i inovativnost zanemarene i prema tome njemu se uvijek ravnao. 

„Sjećam se razgovora sa šefom Brankom iz Agroproteinke kad sam mu rekao da dajem otkaz. Nekoliko me je puta pokušao odgovoriti, ali sam ja donio čvrstu odluku i nije me mogao odgovoriti. Uspjeli smo se ipak dogovoriti da ću nastaviti raditi za njih po potrebi putem ugovora o djelu, jer je povremeno trebalo napisati neko izvješće ili zahtjev za neku od potrebnih dozvola. Tako sam radio od 2013. do 2015. godine. Kada je projekt ponovno pokrenut ja sam već krenuo drugim putom. Pomogao sam obučiti osobu koja je preuzela vođenje tog projekta i on je i danas tamo. Iako smo prekinuli suradnju ostao sam u kontaktu s bivšim šefom Brankom kojeg izuzetno cijenim i kao čovjeka i kao kolegu inženjera strojarstva. Od njega sam puno naučio.“

Tako je 2015. godine opet bio slobodan za nove poslovne izazove. Kupio je prvi CNC stroj kako bi mogao realizirati neke nove poslovne ideje i krenuti u privatne vode, no ubrzo je stigla ponuda kojoj nije mogao odoljeti. Bio je to posao kao stvoren za njega i nudio je rad na kreativnom projektu koji će demonstrirati svu njegovu imaginativnost i sposobnost razmišljanja izvan okvira.

„Profesor Duić je poslao email s oglasom za posao na jedinstveno zanimljivom projektu Medicinskog fakulteta. Ja sam se prijavio i dobio posao. Radilo se o projektu istraživanja moždanih udara kod miševa pri čemu su snimanja rađena na magnetskoj rezonanci i bioluminiscentnoj kameri. Moj je zadatak bio dizajnirati nosač koji će omogućiti snimanje mozga miševa u oba uređaja. Zvuči jednostavno, ali se ispostavilo da baš i nije. Tijekom snimanja glava miš mora biti mirna, treba se kruto fiksirati na nosač i točno pozicionirati u uređaj za snimanje, a uz to je trebalo i kontinuirano dovoditi anesteziju. Snimanja su trajala po dva sata, a miš se pod anestezijom brzo ohladi i umre pa ga je trebalo i grijati tijekom ta dva sata. Dodatan je problem stvaralo to što u magnet ne smije ući nikakvo električno grijanje. I uz sve to miša treba moći brzo seliti iz jednog u drugi uređaj za snimanje sa što kraćim prekidom dovoda anestezije i grijanja. U radnom vremenu sam dizajnirao i crtao, a poslijepodne bih u svojoj radionici proizvodio dijelove. Radio sam na tom projektu duže od godine dana i uspješno izradio funkcionalan nosač koji je zadovoljavao sve zahtjeve. To je bio nevjerojatan gušt, a taj mi je osjećaj samo potvrdio da sam donio dobru odluku s davanjem otkaza na prethodnom poslu.“ 

Bio je to posao iz njegovih snova i imao je mogućnost osamnaest mjeseci raditi na tom nevjerojatno kreativnom projektu u kojem je sudjelovalo i 15 drugih stručnjaka. Radio je usput i na drugim projektima, ali mu je ovaj u tom razdoblju bio najdraži.

'Zapravo je to bio tek početak moje suradnje s Medicinskim fakultetom, a kasnije smo na ovom projektu uvodili neka poboljšanja. Surađujemo do danas i povremeno odrađujem zahvate na nekim njihovim aparatima.“

Radeći na projektu Medicinskog fakulteta uspio je dobro opremiti svoju radionicu alatima i strojevima, a prilika da ih pusti u rad se ukazala putem društvenih mreža. Njegova je supruga, slučajno, na Facebooku vidjela objavu koja mu je zagolicala maštu.  

„Jedno jutro supruga kaže kako je naš zajednički prijatelj, koji radi u tvrtki Ericsson Nikola Tesla, napisao objavu koja glasi nekako ovako: 'Da li netko zna nekoga tko može pomoći u razvoju drona s ovim karakteristikama...' i ispod je opisao sve što dron treba imati. Dron se trebao koristiti za očitanje signala mobitela u višestambenim zgradama. Naime, Ericsson radi podešavanje baznih stanica za mobitele i tijekom mjerenja su primijetili kako signal nije jednak pri zemlji i na nekoj visini. Imali su običaj fizički poslati tehničare na neki kat gdje žele očitati signal. Zatim su kucali na vrata stanara, od prozora do prozora su obavili mjerenja i tako su podešavali mrežu. To dugoročno nije bilo održivo pa su došli na ideju da naprave dron i u njega postave svu mjernu opremu i tako provode mjerenja u zgradi bez uznemiravanja stanara. Napisao je još i da zna kako će vjerojatno dobiti hrpu smiješnih komentara i vjerojatno nijedan koristan. Ja sam se odmah javio i rekao da mogu napraviti točno to što im treba i vrlo brzo sam počeo raditi na tom projektu.“

Josipu su najdraži projekti koji zahtijevaju naprednu moždanu gimnastiku, a ovaj je to itekako zahtijevao. No, ništa ne može zamijeniti sreću koju osjeti kad proračuni štimaju, kad uređaj prema zadanim nacrtima radi točno ono što bi trebao. Takvo ushićenje može razumjeti samo osoba koja dijeli s njim sličnu strast. A ona je s projektiranjem ovog drona itekako došla do izražaja.

„Dron je prema tadašnjim zakonima smio težiti samo 5 kg, a željeli su da može letjeti 40 minuta u komadu. Kada sam uz pomoć stručnjaka iz Ericssona definirao svu opremu, baterije, motore i padobran koji moraju biti na dronu, ispostavilo se da svi dijelovi koje ja moram proizvesti mogu težiti samo 500 grama, a bilo ih je doista puno. Morao sam projektirati konstrukciju, noge, oklope, sve mehanizme koje pokreću kamerice i senzore da dron može autonomno letjeti i GPS-om se navigirati. U kompjuterskom modelu sam imao masu svakog djelića kako bih mogao znati ukupnu masu i položaj težišta. Sve nosive dijelove sam napravio od laganih karbonskih vlakana. Svaku sam sitnicu vagao nekoliko puta i radio modifikacije, nogice sam projektirao tako da se slome prilikom pada i sačuvaju ostalo, kasnije sam im prodao još puno tih nogica. Ma, bilo je tu mnogo detalja. Na kraju, kada sam sve složio i stavio na vagu, bilo je oko  30 grama previše. To sam riješio tako da sam sve čelične vijke zamijenio aluminijskim i titanskim. Desetak mjeseci je trajao taj razvoj dok im nisam isporučio prvi prototip. To je baš bilo odlično iskustvo.“

Kupci su bili toliko zadovoljni njegovim rješenjem da su ubrzo naručili još jedan dron kojeg je, u odnosu na prvi, napravio relativno brzo. A onda se spontano dogodilo da su njegova idejna rješenja za komplicirane probleme postala popularna u drvnoj industriji. Zato je, baš nekako uz rođenje njegove kćeri, odlučio u potpunosti krenuti u samostalne vode.

„Imao sam dotad već dva ozbiljna CNC stroja i iskustvo u izgradnji prototipova, otvorio sam firmu, a polako su počele dolaziti i velike narudžbe. Prvi mi je klijent bila jedna švicarska tvrtka koja je u Đurđevcu imala proizvodni pogon. Čuli su da radim strojeve prema idejama klijenata pa su me kontaktirali. Proizvodili su velike drvene parkete i trebao im je stroj koji iz proizvodne linije uzima parkete, zadržava ih 4 minute da se osuši ljepilo i nakon toga vraća u proizvodnu liniju. Stroj je trebao moći svakih 8 sekundi uzeti novi parket. Prihvatio sam taj izazov, a bio je doista izazov jer mi je trebalo godinu dana uz četiri ili pet iteracija do zadovoljavajućeg ishoda. Na kraju sam napravio vertikalni transporter koji je s jedne strane prihvaćao parkete s pokretne trake, dizao ih u zrak, a s druge strane spuštao i predavao na izlaznu pokretnu traku. Stroj je morao biti i izdržljiv jer je planirano da radi u tri smjene, 6 dana u tjednu.“

Upravo je zato svaka sitnica bila važna, visina stroja, vrijeme koje je potrebno da parket doputuje do vrha, okrene se i krene natrag. Josipov stroj je bio visok 5,5 metara i zadovoljavao je sve postavljene zahtjeve.

„Stroj smo montirali i odlično je radio, dok se nakon par dana nije pojavio problem. Na vrhu je parket negdje zapeo, a kad samo jedan parket zapne sve se mora zaustaviti. I to se dogodilo. U jednoj smjeni stroj prebaci oko 3000 parketa i svakih par dana jedan parket negdje zapne, što je greška manja od 0,05 promila, ali je totalno neprihvatljiva. Nakon iscrpnog istraživanja otkrili smo i otklonili problem. Hoću samo reći da moj posao ne staje s isporukom stroja. Uvijek dajem i garanciju i vodim računa da stroj radi savršeno, onako kako sam zamislio. Stroj je isporučen početkom 2021, a evo i danas savršeno radi. S tim klijentom surađujem i sada, a tijekom godina su imali nekoliko narudžbi velikih strojeva.“

Josip tu i tamo odradi i male narudžbe za industrijske dijelove kojih više nema za kupiti ili su rokovi isporuke dugi. On ih uvijek prema specifikacijama klijenta bez problema reproducira.

„Nekad cijele proizvodne linije zbog tih malih kvarova stanu i odmah 20ak ljudi ide na prisilni godišnji odmor. Po narudžbi brzo proizvedem taj rezervni dio, koji nosi veliku dodanu vrijednost jer osposobi cijeli proizvodni ciklus.“

Danas katkad radi za brata na zanimljivim projektima u automobilskom sportu, iako je najviše prisutan u drvnoj industriji i radi custom made mehaničke uređaje i dijelove. Nakon nekoliko godina neumornog stvaranja prema specifičnim zahtjevima kupaca je skupio znanje kojeg rijetki danas posjeduju. Stečene vještine i alati čine ga jedinstvenim stručnjakom na našem tržištu.  

„Imam znanje i strojeve uz pomoć kojih mogu kreirati potpuno nove proizvode. Mogu napraviti idejni projekt koji ne mora ostati na papiru. Ja ga doista mogu fizički izraditi. Klijent tako može na jednom mjestu doći od ideje do funkcionalnog stroja.“

Od mladića koji je želio stvarati turbo motore izrastao je u inženjera zavidne reputacije koji listom postignuća i proizvedenih strojeva impresioniraju svojom kompleksnošću. Iako je nekad mislio da bi ga i Fakultet elektrotehnike i računarstva mogao dovesti do ostvarenja snova, nije mu žao što je upisao FSB i energetiku. Dali su mu neopisivu širinu i obilje zavidnog  znanja.

„Kasnije sam istraživao kroz život ono što me zapravo zanimalo, ali nije mi žao što sam završio FSB. Volim istraživati, kreativno se razvijati i imao sam sreću učiti od najboljih profesora. Isto tako ne mislim da je fakultet nešto presudno za uspjeh u životu, ali nekim se osnovama koje sam tamo dobio uvijek vraćam. Tako da je to bilo vrijedno iskustvo. Sretan sam i zato što sam našao svoj put i što danas radim na projektima koji mi donose osobno zadovoljstvo i što zaista mogu stvarati. Najuzbudljiviji dio projekta je kada me netko traži nešto što je 'teško' izvesti. Onda danima razmišljam kako to napraviti, kako riješiti neki tehnički problem. Tad sam najsretniji!“

Nekada prođu i dva mjeseca prije no što može ponuditi idejno rješenje za neki upit i ne budu uvijek prihvaćene njegove ponude. To je ona manje lijepa strana ovog posla. Otvoriti svoju tvrtku nosi i veliki rizik, ali i veliko zadovoljstvo. Josip je često birao put koji mnogi zbog osjećaja sigurnosti ne bi izabrali, ali je u konačnici uvijek izabrao ostati iskren svojim principima. Tomu u prilog svjedoče njegovi veliki i mali uređaji, strojevi i proizvodne linije koje je projektirao i niz zadovoljnih klijenata.