Josip Gomboc

Josip Gomboc radi u jednoj od vodećih svjetskih kompanija za razvoj, simulacije i testiranje u automobilskoj industriji, u austrijskom tehnološkom divu AVL-u. Već šest godina živi i radi u glavnom sjedištu tvrtke u Grazu i za AVL  predlaže nove koncepte, tehnološka rješenja, metodologije i razvojne alate za zeleniji, sigurniji i napredniji svijet mobilnosti sudjelujući u projektima koji su po mnogo čemu ispred svog vremena. AVL je jedna od onih tvrtki koja se ponosi ulaganjem u nova otkrića i na više od 90 lokacija u svijetu oko 10 % dobiti ulaže u istraživanje i razvoj. Josip je gotovo odmah nakon završetka studija dobio ponudu da se pridruži njihovom timu međunarodnih stručnjaka. Danas kao simulacijski inženjer svojim znanjem i proaktivnošću omogućuje tvrtki održavanje visokih standarda u traženju rješenja koja pred njih stavljaju brojni međunarodni partneri i kupci.

 

Ako se gledaju statistike Josip je svakako u kategoriji najsretnijih ljudi na planetu jer doista voli svoj posao. Brojke kažu kako većina čovječanstva radni dan samo odrađuje, dok on jedva čeka odlazak na posao, a nerijetko dođe u ured prije svih. Svijet je na pragu velike zelene, održive revolucije i auto industrija je među onima koje prolaze najveću transformaciju, a pogoniti taj razvoj i pronalaziti nova rješenja za održivija vozila stvara veliki pritisak na znanstvenike i inženjere. S druge strane baš su ti i takvi projekti sve o čemu su ikada inženjeri poput Josipa sanjali. Njegova strast prema rješavanju složenih problema počela je s matematikom u srednjoj školi i jednom izvanrednom profesoricom koja je u njemu potaknula ono najbolje. No, nije uvijek bilo tako. Zbog lošeg iskustva u osnovnoj školi bio je sretan što je u srednju školu dospio s osnovnim znanjem iz matematike.

 

„Prva tri razreda osnovne škole pohađao sam u Sloboštini, a onda smo se preselili u Veliku Goricu gdje smo sestra i ja bili iznadprosječni učenici. U petom sam razredu zato dospio na naprednu matematiku, ali je naša tadašnja nastavnica matematike rekla da mi to ipak nije potrebno. Kad je shvatila da su nam roditelji ekonomisti zaključila je da ćemo sigurno sestra i ja biti ekonomisti te da nema potrebe za naprednom matematikom. Zato me je maknula s dodatne nastave. Uništila nas je ta nastavnica jer kad sam došao u srednju školu bio sam sretan zato što sam znao razliku između kocke i kvadrata. Bez obzira na to, jako sam volio matematiku i fiziku pa sam zato upisao matematičku gimnaziju u Velikoj Gorici, ali sam morao odmah ići na dopunsku nastavu jer se vrlo brzo zaredalo nekoliko loših ocjena. I tu dolazi do izražaja moja profesorica Snježana Ruklić, koja je sad je ravnateljica jedne osnovne škole u Velikoj Gorici. Išao sam kod nje na dopunsku nastavu i ona je doslovce promijenila moj život. Nakon mjesec dana instrukcija sam ponovio ispit iz matematike, dobio četvorku i otada sam redao samo četvorke i petice. Da nije bilo tih mjesec dana i njezinih instrukcija ja sigurno ne bih mogao upisati fakultet. Profesorica Ruklić me je naučila razmišljati, rješavati zadatke i probleme. Kad sam kasnije na fakultetu dobio neki složeni problem, koji nije sadržavao upute o postupcima koje treba primijeniti, sjedio sam satima doma i primjenjivao znanje naučeno u srednjoj školi. Vještine rješavanja problema mogu se naučiti samo treniranjem. To sam naučio od nje, a kasnije nastavio kod drugih profesora. Ogromnu moć imaju profesori i često je nisu svjesni. “

 

Josip je znao već u osnovnoj školi kako želi studirati Fakultet strojarstva i brodogradnje, ponajviše zato što je volio fiziku. Upisao je željeni studij i na strojarstvu nastavio s vještinama rješavanja problema kroz predmete poput elemenata konstrukcija, termodinamike i fluida. Matematika iz srednje škole i ovi kompleksni predmeti sa studija oblikovali su ga u vrhunskog stručnjaka čija je specijalnost danas rješavanje složenih problema.

 

„Nisam nikad bio toliko talentiran da bih išao na natjecanja, ali to ni nije važno za postizanje ciljeva kasnije u životu. Možete vi biti super inteligentni, ali ako ne vježbate ni ta inteligencija vam neće puno pomoći. Treba studij shvatiti ozbiljno i učiti, upijati nova znanja i razvijati se jer poslije će to biti puno teže postići. Ja sam na kraju bio izvanprosječan student, ali opet ponavljam ne zato što sam pametniji od drugih već zato što sam ozbiljno shvatio studij i slušao sam kad su profesori rekli da nešto treba naučiti inače nema napretka. Danas sam zahvalan na tome jer neke temelje koje sam dobio na strojarstvu danas često nemaju ni stručnjaci s mnogo glasovitijim diplomama od moje. To je ujedno i moj savjet svim studentima, ako želite biti uspješni - morate učiti.“

 

Bilo je od početka studija jasno da će Josip biti među najboljim studentima i prvu je godinu završio s prosjekom od 4.5. Zbog termodinamike i mehanike fluida kasnije je odabrao procesno-energetski smjer i energetiku, a onda završio bachelor s 4.3. Uz financijsku pomoć roditelja odlučio je otputovati u Dansku te na Sveučilištu Aalborg završiti diplomski studij. Josip je između svih opcija odabrao Dansku upravo zato što mu se ondje nudio rad na konkretnim projektima. Bez obzira na mnoge nepoznanice i izazove ondje je ostvario čak i bolji prosjek ocjena od onih koje je imao na FSB-u. Tako je i iskustvo studiranja u Danskoj pokazalo koliko su važna znanja koja je dobio na FSB-u.

 

„Ti su temelji izuzetno važni, ali ja sam i u Danskoj konstantno učio i zato sam bio tako uspješan. Pola semestra smo radili na jednom projektu koji počinje s listom papira i porukom – 'ovo je problem kojeg treba riješiti'. Organizirali smo se u grupe, podijelili poslove, raspisali moguće načine rješavanja, radili cijeli semestar i na kraju napisali izvještaj. Treći semestar diplomskog sam imao opciju ostati na fakultetu ili otići na praksu, a ja sam otišao na praksu u firmu u kojoj sam na kraju i pisao diplomski. Tako sam zapravo godinu dana proveo u firmi radeći na pretprojektu za diplomski, a onda i na projektu za diplomski s kolegom iz Danske. Taj je kolega, radeći sa mnom na projektu, dobio svoju najveću ocjenu iz nekog projekta tijekom cijelog studija. I taj rad u industriji u Danskoj je bio fantastičan. Šef firme u kojoj smo radili diplomski rad je došao do nas dvojice i rekao nam da slobodno tražimo sve što nam treba. I onda smo nas dvojica studenata govorili inženjerima koji tamo rade što nam je potrebno. To je naprosto drugačiji način razmišljanja. Dobili smo super ocjenu, a roditelji mog danskog kolege su me pozvali na večeru kako bi proslavili.“

 

Nakon Danske Josip je odlučio potražiti posao negdje u Hrvatskoj ili u okruženju, a na to je utjecala praksa s preddiplomskog studija koju je odradio u tvrtki Alstom u Karlovcu. Tih trideset dana rada tijekom bachelora svaki dan se budio u pet ujutro i onda bi s kolegama putovao sat vremena u Karlovac. Radili su do 16 sati i onda bi skoro dva sata putovao natrag da bi kući došao u 18 sati. Iako je bilo naporno, tih je mjesec dana promijenilo njegov život jer je upravo na toj praksi upoznao kolegu koji će odigrati važnu ulogu u njegovoj karijeri. No prije odlaska u Austriju, istražio je ponudu poslova u domovini

 

„Zanimljiv je bio proces traženja posla. Poslao sam svoj životopis na nekoliko adresa, a gledao sam i tvrtke koje traže radnike. Tako sam došao na razgovor u jednu tvrtku i taj mi se intervju urezao u pamćenje. Sami testovi i zadatci koje sam trebao riješiti, a onda i procjenjivanje motivacije. Dugo je to trajalo. Mjesec dana kasnije dobio sam ponudu u jednoj vrhunskoj kompaniji u Zagrebu, ali to nije bilo baš usko specijalizirano za temu termi i fluida. Sjećam se jasno scene iz tramvaja dok sam se vozeći razmišljao hoću li prihvatiti tu poziciju i odjednom je zazvonio mobitel. Zvao me Viktor kojeg sam upoznao na praksi u nekadašnjem Alstomu, a u današnjem General Electricu. Viktoru sam CV poslao u srpnju i igrom slučaja je tri mjeseca kasnije jedan zaposlenik AVL-a dao otkaz. Nazvale su me dvije glavne osobe iz tog tima i rekle da sam točno to što njima treba te da dođem na razgovor, ako sam zainteresiran. U Grazu sam bio drugi dan nakon tog poziva i nisam dobio nikakve zadatke. Voditelj odjela je održao prezentaciju od 45 minuta u kojem je objasnio što oni rade, ja sam pričao deset minuta otprilike, a onda mi je posljednjih pet minuta bilo postavljeno pitanje 'Da li ti se sve ovo sviđa, želiš li raditi s nama?' Firma se tako predstavlja kandidatu kojeg žele zaposliti i to je to. Tako bi to trebalo i biti.“

Zapravo je iznimno teško dobiti posao u AVL-u, upravo zato što tvrtka ima gotovo stalnu postavu studenata na praksi te je uobičajeno da netko od njih dobije posao, ako se ukaže potreba. Josip nije mogao dobiti bolje prvo radno mjesto! I to baš u prestižnoj tvrtki koja pronalazi rješenja za što brzu transformaciju automobilske industrije. Odmah se doselio u Graz i u AVL-u radi već šest godina kao termalni inženjer i sudjelovao je u ogromnom broju projekata. 

 

„Moj tim radi u odjelu Thermal Management i radimo sve u vezi hlađenja i grijanja elemenata vozila i kabine. Bavimo se definiranjem i integriranjem sustava za vozila na cesti, ali i za vozila izvan ceste, poput recimo traktora i vozila u rudnicima. Pružamo inženjerske usluge i bavimo se in-house istraživanjima na projektima kompanije, ali i na naručenim istraživanjima. Znaju se dogoditi i nepredviđene, hitne situacije kad se nekom klijentu iz autoindustrije dogodi problem i ne može započeti s proizvodnjom te dnevno gubi mnogo novca. Nas onda kontaktiraju, a mi u što kraćem roku pokušavamo otkloniti problem. Već sam radio na nekoliko projekata gdje je kupac mjesečno gubio milijune eura zato što nije mogao započeti s proizvodnjom.“

Upravo zbog neznanja ili nerazumijevanja temeljnih postavki su se često događale i pogreške što je onda uzrokovalo i nepovjerenje klijenata. Josip se tako znao naći u situaciji da mora argumentirano braniti i objašnjavati ono što je njemu kao stručnjaku jasno i očito.

 

Broj klijenata i novih izazovnih projekata stalno raste, a to često podrazumijeva i učenje novih znanja. Posao je vrlo dinamičan pa katkad i razine stresa porastu. Ali to Josipu samo daje dodatnu motivaciju.

„Stalno se traže neka nova rješenja pa na svakom projektu sudjeluju stručnjaci sa svih strana svijeta. U mom je timu 25 osoba, dok mrvicu širi tim broji oko 60-ak stručnjaka, a još širi oko 250. Ja radim u timu sistemskih simulacija što znači da radimo virtualni prototip sustava koji bi trebao pokazati hoće li proizvod raditi. Obično konstruktor dođe s nekim izvornim nacrtom, ali u našem slučaju, zbog poznavanja termodinamike i dinamike fluida, često bolje od njega znamo zašto bi nešto moglo ili ne bi moglo funkcionirati. Onda zajedno tražimo kompromis i najbolje rješenje između cijene i troškova proizvodnje. Simulacije nam tako pomažu i štede ogromne svote novca jer smo prije morali fizički izgraditi prototip da bismo ustvrdili funkcionira li stvar ili ne. Zato je AVL konstantno četiri do pet godina ispred onoga što je na tržištu. Sada recimo radimo na problemu hlađenja u kamionima na vodik. Zanimljivo je raditi na projektima u kojima možete jasno vidjeti gdje su limiti fizike i polako ih pomicati, a to je doslovce cutting edge tehnologija. Volim svoj posao i zato volim doći prije svih pogotovo ako imamo neki problem kojeg treba riješiti. Ako imamo izazovnu situaciju na poslu obično sam u uredu oko 7. Srećom Graz je malen grad pa mi do posla treba 10 minuta biciklom.“

Razlog zašto je AVL među najboljim tvrtkama na svijetu, primjerice ima najbolji software za CFD u cilindru motora, leži i u činjenici da ondje rade odlični inženjeri koji su uspjeli proniknuti u bit problema i onda pronašli najbolje rješenje.

 

„Na kraju se sve svede na to da imaš ljude koji razumiju neki problem bolje od svih drugih. Zato je izuzetno važno dobro naučiti matematiku, termodinamiku, mehaniku fluida ili diferencijalne jednadžbe. Važno je naučiti numeričku matematiku kako bi u mehanici fluida znali riješiti jednadžbe iterativnim postupkom. Numerička matematika je baza za osnove modeliranja i stvaranja proračuna modela. Zahvaljujući tom znanju ja danas izrađujem virtualni model koji se može kalibrirati, može predvidjeti što će se događati u vozilu tijekom vožnje. Sve su to znanja koja sam usvojio na fakultetu. Sreo sam ljude koji imaju diplome, ali ne razumiju termodinamiku i mehaniku fluida, a to su osnove i bez njih se ne može. Često se sjetim svog inspirativnog profesora Mahaleca koji nam je na predavanju rekao da jednostavno ta znanja moramo usvojiti ma koliko se to nama ne sviđa, bez njih, napomenuo je, nećemo moći nikuda dalje nakon fakulteta. Meni dođe doktor znanosti koji ne zna osnove i ja mu objasnim što će mu se dogoditi ako modelira na jedan način, a kad se za dva mjeseca otkrije i dokaže problem kojeg sam predvidio sretni smo što smo modelirali tako da otkrijemo problem. Sve je to zahvaljujući znanju i razumijevanju kojeg sam na vrijeme usvojio.“

 

Josip je uz učenike svoje generacije na kraju srednje škole napisao sebi pismo, njegov plan za sljedećih deset godina. Na popisu je bio fakultet, studiranje od maksimalno pet godina, zaposlenje u dobroj kompaniji i u kojoj će biti voditelj tima. Korak po korak sve je i ispunio, a sad mu slijedi novi desetogodišnji plan s novim ciljevima.

 

„Odlučio sam krenuti u poslovnu školu, završiti MBA i nakon dvije godine ću vidjeti što dalje. Sad sam u industriji i to mi super odgovara, dinamična sam osoba. Vodim manje grupice, a osobni mi je cilj profilirati se za vođenje tehnički izazovnijih grupa i postati prepoznat unutar tvrtke, ali i industrije. Zapravo, to se već počelo događati. Mnogi u firmi već znaju da se mogu osloniti na mene i pitati me za pomoć i rješenje nekog problema. Budući da to već radim unutar firme sve više to i kupci prepoznaju. To mi je plan na poslovnom nivou. Što se tiče privatnog života ove sam se godine oženio, a onda će sigurno nakon toga u nekom trenutku doći obitelj i djeca.“

 

Sve te želje i dalje planira ostvariti u Austriji, radeći u AVL-u u Grazu gdje namjerava nastaviti karijeru. Graz je idealna lokacija jer je tek dva sata udaljen od Zagreba pa Josip može često doći u posjet roditeljima i prijateljima. Život u inozemstvu nosi brojne prednosti i mane, ali isto tako daje uvid u druge načine pristupa problemima i životu. Radeći u AVL-u je shvatio koliko mu je prednosti donijelo studiranje na FSB-u, a s druge strane na studiju u Danskoj je vidio kako obrazovni sustav u Hrvatskoj može još mnogo toga poboljšati.

 

„U Danskoj kad profesori prezentiraju kolegije moraju biti spremni odgovoriti na milijun i jedno pitanje koje budući studenti imaju. Odnosno moraju se svojski potruditi da ih studenti odaberu. Studij u Danskoj tek u visini od 50 % financira država, a ostalo fakultet mora pokriti. Zato je tamo šef katedre na tehničkom fakultetu biznismen, a profesori su od države plaćeni samo za držanje predavanja. Ostatak vremena se moraju brinuti za priljev novca, a oko 50 % financiranja tehničke katedre mora doći od industrije. Industrija tako usmjerava kadrove koji su joj potrebni za kasniji rad. To je fantastičan model i studenti onda znaju da će vjerojatno i raditi u tim industrijama. Kod nas naravno to nije tako i smatram da se i naša sveučilišta trebaju polako prilagođavati trendovima. Svi djelatnici fakulteta se trebaju malo više angažirati da privuku više studenata, da im ponude atraktivne programe, trebaju mnogo više surađivati s industrijom i biti više u toku s inozemnom, a i ponešto domaćom industrijom.“

 

Primijetio je isto tako kako razina znanja sve više opada, od osnovne do srednje škole pa su čini se i sveučilišta primorana spuštati kriterije. Svjedočio je na svom radnom mjestu kako taj manjak znanja može dramatično utjecati na kvalitetu obavljenog posla, što u konačnici vodi i do novčanih gubitaka. Ne slaže se sa spuštanjem kriterija na fakultetima i ističe kako je uvijek cijenio profesore koji su se držali određenih principa.

 

„Volio sam jako termodinamiku i meni je najbolji profesor bio Galović, koji je bio potpuno posvećen svom zanimanju i prenošenju znanja. I njegov je asistent bio jednako tako motiviran i to se vidjelo. Profesor Bogdan je bio odličan. Iako se bavio termoelektranama na ugljen koje većini u današnje vrijeme nisu zanimljive, ali je s potpunom predanošću o njima predavao i zato mi je njegov predmet bio zanimljiv. Profesor Neven Duić bio je i ostao ispred svog vremena i naučio nas je da gledamo dalje i šire od same energetike. Mahalec je bio super, a profesora Balena sam poštovao zbog visokih kriterija. Profesor Lončar i njegov asistent Marušić su držali i predavanja o numeričkom modeliranju što mi je bilo odlično jer danas radim simulacije. Uvijek sam cijenio profesore koji su predani svom zanimanju i zahvalan sam im na svim naučenim lekcijama.“

 

Često i sam razmišlja o prenošenju znanja drugima. Kao i tijekom fakulteta, često se i na sadašnjem radnom mjestu nađe u situaciji da komplicirane pojmove mora objašnjavati pa su predavanja jedna od opcija koja će se možda naći u njegovom životnom planu. No o tome će ipak razmišljati malo kasnije. Dosad je ostvario sve što je zacrtao ponajviše zahvaljujući ulaganju u znanje, svojoj upornosti i odricanju. Zato ima jasnu poruku za sve sadašnje i buduće studente.

 

„Treba se zapitati gdje živimo, osvijestiti se u vremenu i prostoru. Imam mnogo kolega iz drugih zemalja i u većini tih zemalja se škola smatra izuzetno važnom. Ne samo važnom već nečim što mijenja život iz temelja. Primjerice u Indiji djeca svladavaju nevjerojatne prepreke samo kako bi jednog dana dospjela na fakultet jer znaju da ih to može izdignuti iz životne situacije u kojoj su rođeni. Slično je i u Kini. Djeca iz te dvije zemlje će učiti i po deset sati na dan zato što znaju što im škola može omogućiti. Kinezi su sve bolji u svim područjima, a evo sad su naučili i raditi električna vozila koja su fantastična i smatram da su performansama i tehnološki prestigli Europu. U Hrvatskoj je obrazovanje besplatno, ne smijemo to zaboraviti, ali se svejedno studenti žale kako su im tri sata učenja previše. Ne možemo sjediti na kavama i misliti kako će sve pasti s neba. Treba biti skroman i potruditi se, izaći na tržište rada, ulagati neumorno u sebe, učiti i raditi. Dok ste mladi studirajte, koristite svoje glavice jer će kasnije biti teže. Ako se držite ovih principa bit ćete bolji, sigurniji u svoje znanje, a mogućnosti koje će vam se otvarati će biti bolje od svega što ste ikada poželjeli.

 

Josip iz prve ruke može posvjedočiti kako je baš to recept za uspjeh. Raduje se i svakom novom uspjehu svojih kolega sa studija koji nerijetko ostvaruju izvanredne karijere u domovini i u svijetu. Strastven je u svemu što mu je srcu blisko – bilo da se radi o novim otkrićima u autoindustriji, pomicanju granica fizike ili učenju numeričke matematike na fakultetu. Strast je začin koji je pogonio sve velike i male svjetske znanstvenike i inženjere, a on je ima u obilju. To je i moto tvrtke za koju radi pa ne čudi što u njoj sretno i zadovoljno gradi impresivnu karijeru. 

 

Kontaktirajte nas

Fakultet strojarstva i brodogradnje

Privremeno na lokacijama: 10000 Zagreb, Koledovčina ul. 1; Radnička cesta 177

energeticari@fsb.hr