Josip Biloš je istinski renaissance man - osoba s milijun talenata, a samo jedan od njih je i talent za tehničke znanosti i energetiku. Josip je, objektivno gledano, tek na početku karijere, no budući da je svaki njen korak pažljivo isplanirao još kao tinejdžer doima se kao da ima već zrelu i poprilično dugu karijeru. Iako je tek na pragu tridesetih godina zavidnom brzinom ostvaruje gotovo sve što je poželio i neumorno ulaže vrijeme i novac u razvijanje svih svojih talenata. Josip Biloš je zato ime koje treba dobro zapamtiti.

 

Josipova karijera počela je još u srednjoj školi, u VII. Gimnaziji u Zagrebu, s minucioznim istraživanjem domaćih fakulteta i poslova koji se nude nakon njih. Nije samo istražio fakultete, proučio je detaljno i sve smjerove i opise zanimanja koji se otvaraju nakon sveučilišta.

„Znao sam da ne želim ići u umjetničke vode, glazbu ili društvene predmete, osjećao sam kako me ipak najglasnije strojarstvo zove, a i jednostavno sam imao više afiniteta prema prirodnim znanostima. Shvatio sam to i nakon istraživanja u kojim se tvrtkama može raditi nakon odabira pojedinih smjerova, istražio sam i koje bi me globalno razvijene firme mogle zaposliti. Sve sam te kockice posložio polako i stalno sam analizirao govoreći sebi da ne želim pogriješiti, da trebam odabrati dugoročno. Jer kad si siguran u taj izbor onda znaš da si na dobrom putu ka ostvarenju svojih ciljeva“ 

 

Većinu ljudi u životu odrede neke situacije i događaji, a za Josipa je to bilo njegovo djetinjstvo i odrastanje u velikoj obitelji. On je najstarije dijete u obitelji s petero sinova. Dok je otac većinu radnog vijeka proveo u inozemstvu, majka se ponajviše bavila odgojem djece pa je Josip prirodno postao osoba na koju su se svi mogli osloniti.

 

 

Bila je to lekcija iz brzog odrastanja i samostalnosti. Iako se najviše oslanjao na svoje sposobnosti, neizmjerno je cijenio savjete starijih i mudrijih. I baš kad ga je počela mučiti misao treba li ipak upisati psihologiju, o kojoj je često razmišljao, pojavio se jasan odgovor iz jednog neočekivanog izvora.

„Jedna od važnih mentorica bila je moja razrednica iz srednje škole. Sjećam se jedne scene kao danas, kad me na pauzi školskog izleta pitala znam li što ću studirati, a ja joj kažem gdje leži moja dilema. Ona puši cigaru, gleda me i kaže: 'Strojarstvo! Kakva psihologija!' Ne znam što je vidjela i kako je to prepoznala, ali meni je to bilo dovoljno. To je bio taj ključni savjet kojeg sam dobio u životu. Uzeo sam to za ozbiljno i tek tad sam studiozno počeo proučavati strojarstvo. I tako sam završio na FSB-u. Profesori ne znaju kakvu moć imaju i kako evo jedna takva bezazlena rečenica moze utjecati na nečiji život. Zato se danas i ja svakom pitanju svoje braće potpuno posvetim jer nikad ne znaš kako će im to pomoći.“

 

Tko god da tamo negdje gore dijeli talente poprilično ih je obilato razasuo u Josipovoj obitelji te se doista može reći kako su on i njegova braća osvojili genetski jack pot. Josipovi roditelji nemaju fakultetsko obrazovanje, a teško ga je naći i u široj obitelji čak i među daljnjim rođacima. Josip je prva osoba koja nosi zvanje inženjera, jedini je studirao na zahtjevnom tehničkom fakultetu, a u stopu ga prate njegova multitalentirana braća.

 

 

„Moja braća su apsolutno nevjerojatno nadarena za prirodne znanosti. Svi smo nekakvi inženjeri i svi smo se našli u tehničkim znanostima. Brat Andrija je IT-evac, srednji brat Mateo (na fotografiji: Mateo i ja u noćnoj smjeni) upravo studira zadnji semestar strojarstva i pred samom je obranom diplomskog. On u ovom trenutku radi sa mnom u firmi, odrađuje 10 sati na dan dok paralelno studira strojarstvo i piše diplomski. Četvrti brat Tomislav želi upisati FER ili će možda, poput Matea i mene, na Fakultet strojarstva i brodogradnje.“

 

 

 

„Ali se svi slažemo da je najmlađi brat Marko najbolji, apsolutni genijalac. Matematika mu je sad najdraži predmet i sigurni smo da će i on kasnije odabrati studiranje prirodnih znanosti. Nas dvojica smo nedavno organizirali tematski rođendan za 40 uzvanika i sve smo napravili sami. Pronašli smo prekrasno imanje za proslavu, organizirali catering, tortu, vatromet i na kraju izradili i sve rekvizite. Ne samo da smo ih izradili već smo ih prije toga osmislili i onda izradili ručno. Sve smo to radili nakon mog posla. Znamo se šaliti kako su to bili njegovi uvodni koraci u projekt menadžment sa samo 12 godina.“

 

„Nekako se prirodno dogodilo da sam im kao najstariji brat i mentor – pogotovo bratu na strojarstvu kojeg sad mogu uputiti u neke tajne. Uvijek sam cijenio svoje mentore, slušao sam starije i mudrije i to znanje prenosim dalje braći.“

Josip je upisao strojarstvo 2014. godine i odmah je krenuo sjajno. Položio je sve ispite u prvom semestru i kad se činilo da će studiranje na FSB-u biti mirna plovidba, upleo se život. Dogodilo se nekoliko tragedija koje su ga pogodile i nije se mogao natjerati na učenje i studiranje. Većinu je ispita pao. Vidjeli su to i profesori i nije im bilo jasno kako se netko može tako promijeniti. Tada je došao drugi važan savjet kojeg se drži do danas.

„Kad je vidio drastični pad svih ocjena jedan me profesor pitao što mi se dogodilo i ja sam mu iskreno ispričao o tim tragedijama. Bio je vidljivo dirnut, ali mi je dao i odličan savjet, a to je da su takve situacije dio života i da će ih uvijek biti. Na njih se ne može utjecati, ali možemo utjecati na to kako reagiramo na njih. Rekao je nešto tada što braća i ja ponavljamo stalno, a to je: 'Moraš se sam dignuti, nitko ne dolazi po tebe'. Bio je to odličan savjet, pomogao mi je i na kraju sam se nakon šest mjeseci oporavio. Više nikad nisam dopustio uplitanje privatnih problema u studiranje i nakon pada iz termodinamike i matematike 3, od trećeg semestra do kraja studija nisam pao niti jedan ispit.“

Ne samo da nije pao ni jedan ispit već je odlučio dokazati svima, a ponajviše sebi, da može fakultet završiti i s nagradom. Kako bi ostvario projekt dobivanja nagrade pomno je isplanirao svaki dan i obično bi ga započeo u sedam ujutro odlaskom na trening, nakon kojeg bi se zaputio u Sveučilišnu knjižnicu na cjelodnevno učenje do 22 sata. I tako svaki dan. No prije toga je odabrao i smjer koji želi studirati do kraja studija.

„Nisam prestao istraživati što dalje, kolega i ja smo dugo razmatrali što bismo mogli upisati i znali smo koje izborne predmete želimo upisati. Internet je blago koje nam je omogućilo da iskopamo sve i tad sam vidio kako me jako privlači zanimanje projekt menadžer. Zato sam na kraju odabrao energetiku jer je povezivala tehničko znanje, investiranje, ekonomiju i menadžment za velike projekte. Vodila me misao da u karijeri ostvarim nešto važno, ostavim naslijeđe i i napravim nešto značajno.“

 

Postavio si je tako još jedan cilj, postati projektni menadžer, i krenuo prema njemu. Birao je pažljivo i izborne predmete i vodio se idejom kako svaki od njih treba pridonijeti njegovom bržem razvoju stručnjaka strojarstva. Osim teorijskog bilo je tu i empirijskog istraživanja pa su tako on i kolega upisali neke izborne kolegije želeći utvrditi vode li ih u pravom smjeru. Iako su dobili dobre ocjene shvatili su kako neki od tih predmeta nisu za njih i posvetili su se kolegijima koji će ih dovesti do željenih poslova u budućnosti.

„Bio je to u neku ruku brzi tečaj putem kojeg dobiješ dragocjenu, a besplatnu informaciju. Također smo se okušali i na volonterskim projektima kroz rad u studentskim udrugama. Kao član uprave bio sam odgovoran za financije studentske udruge SUPEUS, a bio sam član i Udruge mladih europskih inženjera EYE. Kroz organizaciju i sudjelovanje na studentskim projektima i konferencijama u studentskim udrugama, mogu se dobiti jako dobri uvidi kako je raditi na projektu sa stvarnim novcima i rokovima, upravljati projektom i ljudima te postići zadovoljstvo sponzora i klijenata. Iskusite kako je to imati stvaran zadatak i odgovornost. Nedavno sam na jednoj od studentskih konferencija predstavio tvrtku za koju sad radim i njene projekte kroz jedno zabavno interaktivno predavanje. Ti su mi izborni predmeti i volontiranje pomogli da odaberem najbolje usmjerenje i tako se kod mene iskristalizirao menadžment. To je bila moja želja od treće godine. Kolega i ja smo nakon istraživanja napisali odlične životopise i moje prvo radno mjesto je bila menadžment pozicija u jednoj velikoj hrvatskoj kompaniji koja sudjeluje na značajnim projektima u farmaceutskoj industriji, baš kako sam poželio. Mogli bismo to nazvati možda i manifestiranjem, ali ja sam siguran da je to posljedica pažljivog izbora izbornih predmeta, smjera, volontiranja, ali i diplomskog rada.“

Josip je tako radio istovremeno na nekoliko različitih ciljeva koji svi vode k onom glavnom – dobrom radnom mjestu. Smatrao je kako i diplomski rad mora biti izuzetan, jer je to jedini rad koji doista praktično može pokazati budućem poslodavcu. Zamolio je profesore s katedre energetike da mu pomognu odabrati rad kojeg bi proveo na konkretnom projektu, što su mu i omogućili. Izvanprosječan diplomski rad bio mu je potreban i zbog projekta dobivanja studentske nagrade.

 

„Bio sam jako ljut na sebe nakon onog teškog semestra zbog privatnih problema pa sam si obećao kako ću fakultet završiti uz vatromet, htio sam dobiti nagradu. Točno sam izračunao koji mi prosjek treba, koliko smijem četvorki, a koliko trojki dobiti i znao sam koje izborne kolegije usput moram ciljati kako bih skupio što više znanja o projektima. I nije bilo lako, čak sam mislio odbijati ocjene kako bih imao željeni prosjek, ali nije bilo potrebno. Polako sam dobivao dobre ocjene, a onda sam se posvetio diplomskom radu. Želio sam dobiti peticu, a zapravo je najteži dio diplomskog studija bio kolegij na ljetnom semestru nakon kojeg je došla i ponuda za rad na strateškom projektu FSB-a. Tu sam ponudu odbio zato što sam želio svu energiju usmjeriti na diplomski rad i završio sam ga na posljednjem, zimskom semestru. Laknulo mi je kad sam i to ostvario i potvrdio sam sebi kako je sve moguće. Medalja se može dobiti samo ako ste diplomski studij završili za 4 semestra uključujući i diplomski rad. Bilo je trenutaka kad sam pomislio da ću odustati. Nije bilo lako odbijati pozive za izlaske i družanja, ali se na kraju isplatilo - dobio sam medalju.“

Obranio je i diplomski rad za peticu i bilo je točno onako kako je želio. Branio ga je u firmi na konkretnom problemu vjetroelektrane i ostvario iskustvo praktičnog rada u industriji. No nije mogao proslaviti uspjeh jer je zbog pandemije promocija bila odgođena. Jednog ju je dana samo pokupio u referadi, a u međuvremenu su bacio na nove ciljeve. Prvu praksu odradio je u HEP-u, gdje je imao odlične mentore, a kao drugu praksu posjetio je i Palestinu gdje je radio na projektima solarnih elektrana.   

 

 

„Proveo sam u Palestini dva mjeseca, upoznao sam divne ljude i stekao puno novih prijatelja. Ne znaju mnogi da studiranje na FSB-u otvara nevjerojatne mogućnosti za putovanja, a meni je to bila potvrda kako sam odabrao najbolji fakultet i napravio odličan izbor. Strojarstvo te vodi po svijetu. Prakse te mogu odvesti u svijet.“

Nakon studija je krenuo u potragu za poslom i brzo ga i našao.

 

„Prvo sam radio na projektima koje je moj tadašnji poslodavac izvodio za tvrtku Belupo te Pfizer. Vodio sam projekt i komunicirao sa strankama, bio sam spona između klijenta i ostalih podizvođača koji za vašu firmu izvode taj projekt. Morao sam pohvatati jako puno konaca i veoma brzo sam učio.“

 

Bio je uspješan pa su mu poslodavci vrlo brzo nakon rada na projektu vezanom za Belupo povjerili i rad na većem projektu u Švicarskoj na kojem je radilo oko 300 ljudi i više od dvadeset tvrtki. Josip je s velikom većinom morao komunicirati i koordinirati projektne detalje. Iako je bilo stresno, rad na ovom projektu bio je točno ono što je zamislio još na fakultetu.   

 

„Projekt na kojem sam radio bio je vrijedan oko 80-100 milijuna eura, a bio je dio većeg projekta izgradnje čija je vrijednost prelazila milijardu eura. Bio sam apsolutno presretan sudjelovati u tom projektu jer se radilo o izgradnji postrojenja u kojem će se proizvoditi eksperimentalni tretman za rak. Bilo je tu jako puno strojarskog, inženjerskog posla, konstrukcije cijevi, instalacija, toplotni dio i posebno zahtjevni higijenski piping, odnosno cijevi najveće čistoće jer kroz te cijevi finalni proizvod ide u ljudsko tijelo. Ponosan sam na sebe jer sam na tom projektu iz klinca koji je friško došao s fakulteta uskočio na jednu tako odgovornu poziciju, a radi se o nečemu što će spašavati ljudske živote. Iako sam trebao biti odgovoran samo za menadžment HVAC dijela na projektu, na kraju sam preuzeo sastanke i koordiniranje i ostalih disciplina na tom projektu.“

Tek je na ovom projektu uz 300 različitih sudionika postalo kristalno jasno koliko je važnu ulogu u svakom novom zadatku imaju komunikacija i međusobno razumijevanje. Budući da ga je i prije intuitivno privlačila psihologija shvatio je kako je došlo vrijeme da se i toj disciplini malo više posveti. O umijeću ljudske interakcije danas uči čitajući knjige, članke te prateći stručnjake na društvenim mrežama o kvalitetnom i učinkovitom komuniciranju.

 

„Jasna komunikacija je iznimno važan dio uspjeha projekta. Često se dogodi da postanem spona koja mora osigurati da klijent dobije najbolji mogući proizvod. Zato je to pravo umijeće i stalno ulažem u unapređenje svojih komunikacijskih vještina. Primijetio sam kako se konflikti mogu čak i predvidjeti i izbjeći. Tajna uspješnog vođenja projekata krije se u dobroj pripremi koja može predvidjeti probleme, te na taj način, ako problemi nastanu, već imate spremna rješenja. Sve u svemu, što više učim shvaćam koliko malo znam i zato svemu pristupam s dozom opreza i s nogama čvrsto na tlu.“

 

Nakon uspješnog projekta u Švicarskoj preuzeo je novo zaduženje u timu europskih stručnjaka koji vode projekt na strani glavnog izvođača, u industriji koja se svrstava među najviše standarde građevinarstva u svijetu. Radi na lokaciji u Hrvatskoj, za farmaceutskog giganta Pfizer kojemu je iznimno važno zaštititi i održati reputaciju i sliku brenda, na projektu vrijednom milijune eura. Projekt se zato vodi po najvišim sigurnosnim standardima.

 

„Količina znanja koja je ušla u Hrvatsku sjbilos ovim projektom je nevjerojatna. Šačica ljudi i firmi koje su sudjelovale u njemu već sada imaju prednost nad ostalima. Govorim o 20 godina znanja i razvoja standarda inozemnih firmi za kojima mi upravo toliko i kasnimo, a koji su upravo poklonjeni ovim projektom Hrvatskoj. Ovo su izuzetno veliki i teški projekti i otvaraju nam nezamislive mogućnosti. Zamislite kad bismo omogućili bolju investicijsku klimu za dolazak ovakvih firmi koliko bi se poslova i firmi etabliralo kroz sljedećih 10 godina. Bila bi to izvrsna prilika za Hrvatsku jer farmaceutske kompanije dovode znanje, stručnjake, prilike i investicije. Pojedini bi gradovi i regije mogli živnuti i ponovo industrijski procvjetati. Recimo, znanja o zavarivanju mogla bi se iz područja s posrnulim brodogradilištima preliti u farmaciju. To može biti Slavonski Brod, Rijeka, Pula, Split, a i sva bi okolna mjesta i tvrtke profitirale. Uzmimo za primjer Sloveniju čije tvrtke lete na krilima farmacije. Čak 15 milijardi eura njihovog BDP-a proizvodi samo farmaceutska industrija. Možete zamisliti koliko je stručnjaka, maliih i velikih trtki te popratnih industrija uključeno u taj razvoj. A Hrvatska je, vjerujem, bila u boljoj početnoj poziciji od Slovenije što se farmacije tiče. Rad na ovom projektu je zahtjevan, radimo minimalno deset sati na dan, često i vikendima. Ali sam s druge strane u ovih godinu i pol naučio više nego na ijednom projektu dosad."

 

Na svim projektima u kojima je sudjelovao, a ponajviše na međunarodnim, posebno ga se dojmilo kako stručnjaci koji su završili fakultete u Hrvatskoj uvijek zauzimaju važne pozicije te kako njihova snalažljivost, upornost i volja za radom nemaju premca.

„Hrvati su uvijek među najboljima, gdje god dođu cijenjeni su zbog znanja i odnosa prema radu, a pogotovo strojari. Naši fakulteti imaju puno predmeta, to je čisti dril, ali kad dođete s tim mentalitetom nakon fakulteta jednostavno postanete respektirani jer nitko ne može osporiti širinu znanja kojeg posjedujete.“

 

Nikad nije poželio trajno se odseliti iz Hrvatske i ima jasno zacrtan cilj – čim prije postati neovisan i financijski siguran. I svaku sekundu dragocjenog slobodnog vremena koristi za razvoj novih planova.

 

„Cilj mi je razviti svoju firmu do 40-e godine i polako se krećem prema tom cilju. Ljudi često precijene što mogu napraviti u godinu dana, a podcijene što mogu napraviti u deset godina. Svjestan sam da je potrebno jako puno vremena i odricanja, što i činim, ali idem prema tom cilju. Već postoje prvi nacrti buduće firme koja će se, nadam se, dogoditi uskoro. Pokušavam sav svoj trud, novac i znanje uložiti i umnožiti kroz kreiranje dodane vrijednosti.“

 

Sigurno je jedino da zasad ostaje u projektnom menadžmentu i to onom globalnom. Tako je nakon rada u Pfizeru, nedavno dobio posao u jednoj od najvećih globalnih projekt menadžment korporacija Fluor Corporation. Odlazi uskoru u Dansku, u gradić pored Kopenhagena, gdje će za klijenta Fujifilm raditi na projektu vrijednom 1,6 milijardi dolara. Procjenjuje se kako će Fujifilm nakon ovog projekta postati najveći end-to-end cell-culture CDMO (Contract development and manufacturing organization) u Europi.

 

„Bit ću dio tima koji upravlja izgradnjom cjelokupnog projekta, a sudjelovat ću u jednoj od njegovih faza u kojoj ce se graditi pogon za proizvodnju ljekovite tvari. Sviđa mi se što su projekti dobili nazive po zvijezdama i galaksijama, poput North Star i Milky Way pa izreka 'preko trnja do zvijezda' poprima i doslovno značenje.“

 

Smatra kako će i u ovoj novoj poslovnoj avanturi naučiti neizmjerno puno i nastaviti svoj razvoj. No, bez obzira gdje bio i dalje ostaje onaj Josip kojemu je izuzetno važna obitelj. Ponajviše braća koja tek kreću u život.

„Srednji brat Mateo koji studira FSB, ovih dana baš predaje diplomski rad. Moj je diplomski imao puno stranica, a brat se kune da će imati točno jednu stranicu više kako bi me nadmašio. Proradio mu je nagon za nadmetanje...hahaha... Ali sva moja braća su uspješna i ja sam jako sretan što im mogu pomoći, dati im savjet, pokazati im gdje sam griješio, a gdje sam sve pogodio. I oni mene znaju inspirirati. Imaju jako puno interesa i hobija i kad pomislim da ih ja imam previše samo pogledam na njih i to mi daje dodatni poticaj.“

 

A o njegovim se hobijima može napisati cijela jedna knjiga. Josip je uvijek htio brže, bolje i puno više od sebe samog. Energija koju ulaže u nove interese je nevjerojatna, gotovo nadljudska. Posao mu je iznimno važan, ali mu je jednako važno vrijeme nakon posla. Nema minute koju nije isplanirao nekom aktivnošću. Višak energije i nekad i sad prije svega kanalizira sportom. Nema discipline s loptom, osim vaterpola, kojom nije ovladao.

 

„Od djetinjstva sam u sportu. Nogomet sam trenirao 6 godina, košarku 5 godina, rekreativno sam igrao tenis. Neko vrijeme sam trenirao MMA i tajlandski boks, a sad dosta redovito zaigram odbojku na pijesku i padel. Ah da, i naravno teretana 3 puta tjedno – pokušavam biti redovit.“

 

Josip je sve samo ne stereotipni mladić. Sportske aktivnosti nisu neobične iako ih je skupio poprilično puno. Ono gdje se Josip posebno ističe jest njegova sposobnost izlaska iz zone komfora kako bi otkrio koliko još toga može i za što je sve talentiran. 

 

„Izlazak iz zone komfora bila je salsa koju treniram svaki tjedan u školi plesa. Često idem na svadbe i nisam želio biti osoba koja sjedi u kutu i gleda kako se drugi zabavljaju. Odlučio sam zato naučiti barem jedan ples i odlučio sam se za salsu. Ona te nauči kako se uskladiti s ritmom i kako doživjeti glazbu. Jedno sam vrijeme učio svirati i gitaru, a kako sam cijeli sam život u sportu jednostavno mi je trebalo  kulturno uzdizanje. Sad me zapravo od svih mojih hobija najviše raduje pjevanje i plesanje. Krenuo sam na individualne sate pjevanja baš zato što uopće nisam imao sluha, nisam mogao pogoditi ni tri tona za redom. To je bio moj možda najveći izlazak iz zone komfora. Imam odličnu instruktoricu i radujem se svakom novom satu pjevanja. Želja mi je jednoga dana organizirati koncert za najbliže i najmilije.”

Josip je i talentirani kuhar, ali ga i tu njegova braća u stopu prate. I u pripremi vrhunksih delicija iznimno su konkurentni pa zato prate svoj napredak i fotografiraju svoja jela. Ako je suditi po fotografijama jela, slavlja u obitelji su zasigurno vrhunski gurmanski užitak. 

Josip se ne bi trebao brinuti za budućnosti jer ima barem dvadeset vještina s kojima bi mogao ostvariti uspješnu karijeru. Raduje ga svaki novi projekt i zadovoljan je sa svim životnim izborima, a ponajviše s izborom fakulteta i smjera energetike. Sve što radi posvećeno je ultimativnom cilju - razvoju do savršenstva i već sad može držati motivacijske govore o tome kako upregnuti snagu uma i volje za ostvarenje ciljeva i pomicanje granica.