Kako izmjeriti uspjeh? Jesu li to diplome, titule i nagrade? Mjeri li se zarađenim novcem i uspješno završenim projektima? Ili se mjeri po tome što ostavljamo generacijama koje dolaze iza nas, materijalnom i nematerijalnom naslijeđu koje predajemo svojoj djeci?

Hrvoje Medarac pripada kategoriji ljudi kojima je jednako važno i jedno i drugo. Iza njega je već 20 godina iznimno uspješne karijere u vođenju projekata, istraživanja i analiza, upravljanju timovima, pružanju konzultantskih usluga u području energetike i energetskih rješenja. Dobitnik je nagrada, posjeduje nekoliko sveučilišnih diploma, govori pet jezika i ima iza sebe nevjerojatan broj uspješno odrađenih projekata. Radio je u privatnom i javnom sektoru, sudjelovao u pisanju zakona, vodio i sudjelovao u brojnim istraživanjima i analizama Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije (European Commission's Joint Research Centre- JRC). Projekti na kojima je dosad radio daju ključne uvide u to kako trošimo resurse važne za opstanak čovječanstva i planeta, ali su mu jednako tako važni i ciljevi njegove male lokalne zajednice, njegove obitelji i djece.

Hrvoje Medarac već dugo ne živi u Hrvatskoj, ali joj se uvijek s radošću vrati. Odradio je dobar dio karijere u Italiji i Nizozemskoj pa s odmakom može reći kako je kvaliteta života u Hrvatskoj bolja od one u inozemstvu. Zato ne odbacuje mogućnost povratka. Kako je i zašto otišao iz Hrvatske priča je koja počinje s Fakultetom strojarstva i brodogradnje 1997. godine. 

„FSB je bio moj prvi izbor. U srednjoj školi, a pohađao sam V. Gimnaziju u Zagrebu, dobro su mi išle matematika i fizika, pogotovo mehanika i termodinamika i zato je FSB isplivao na vrh liste studija koje sam želio studirati. Majka je predložila FER, ali kako su oba fakulteta imala prijemne ispite isti dan ja sam se jednostavno odlučio za FSB. I moj je otac studirao na FSB-u, magistrirao je na energetici. Često smo vodili rasprave o energetici u kući pa je za mene izbor bio jednostavan.“

Godine 1997. strojarstvo je uz njega upisalo 450 studenata, a tek ih je nešto više od 130 izdržalo sve testove i završilo studij. Za one studente koji nisu sigurni jesu li odabrali pravi fakultet prve su dvije godine na FSB-u vrijeme traženja i preispitivanja, dok istinski strastveni strojari znaju da su na pravom mjestu, uče i čekaju odabir smjera kojemu se dubinski žele posvetiti od treće godine. Isto tako, u te dvije godine fakultet jasno pokaže koji je pristup potreban da bi se došlo do željene diplome.

„Prvi semestar sam redovno odslušao sva predavanja i sve vježbe i u roku od mjesec dana sam položio sve ispite. A onda sam se malo opustio i odlučio uživati u studentskom životu pa sam drugi semestar počeo odlaziti na kave. Te su me kave skupo koštale jer sam drugi semestar polagao godinu dana. Drugu godinu sam upisao redovno, ali sam shvatio što sam napravio i ozbiljnije sam pristupio predavanjima i studiju. Mogu reći da su svi profesori bili sjajni i uvijek ugodni. Na trećoj mi je godini nekako energetika bila logičan izbor. Iako su svi govorili da je teška, mene je to interesiralo pa sam zato taj smjer i odabrao.“

Energetiku je upisala još nekolicina studenata pa ih je tako sve skupa bilo desetak na smjeru. Brzo su postali prijatelji i sve su radili zajedno. Išli su i na kave, ali samo nakon predavanja. Danas većina te male skupne studenata energetike ima uspješne karijere. Neki su ostali u Hrvatskoj, neki su na fakultetu, a neki su poput njega otišli u inozemstvo. Vrijeme provedeno na studiju pamtit će i po predsjedavanju nogometnim klubom Megawat u sklopu Zavoda za energetska postrojenja.  Na priložećoj fotografiji možemo vidjeti Megawat s prvim numeriranim dresovima prije utakmice protiv profesora tijekom Dana Zavoda u Ozlju.

„Megawat je jedna sjajna, pozitivna priča koja se rodila 2001. godine na studentskom putovanju u Plomin. Mi smo kao studenti četvrte godine došli u studijski posjet termoelektrani. Spavali smo u Plomin Luci, gdje smo došli dan ranije i tijekom večeri smo odlučili zaigrati nogomet i to mi mlađi protiv starijih kolega. Da se razumijemo, nisu naše sposobnosti na terenu bile tako sjajne, ali smo pobijedili starije kolege. Utakmica je odigrana neplanirano pa neki nisu imali tenisice kao npr. kolega Tihomir Žilić koji je igrao bos. Poanta je da smo se sjajno zabavili i pobjednički se uslikali kao prava nogometna ekipa. Glavni fotograf nam je bio kolega Ivan Štern. Kad smo se vratili u PowerLab, vidjeli smo da bi se od te slike moglo napraviti nešto više i tako smo odlučili osnovati nogometni klub Zavoda. Kolega Marko Ban je napravio web stranicu i grb i dogovorili smo se da će se klub zvati Megawat, i to baš tako, namjerno nepravilno napisano s jednim t. Kolega Mario Mihetec je kao najglasniji na terenu postao kapetan, a meni su dodijelili funkciju predsjednika kluba. Uskoro smo oformili pravu ekipu od jedanaest igrača i opremili je dresovima, u čemu je financijski pomogao i Zavod. Članovi te prve ekipe opremljene dresovima bili smo Zoran Majstrović, Nikola Zadravec, Mario Colnar, Igor Bižić, Tihomir Žilić, Mario Mihetec, Ivan Štern, Marko Ban, Goran Čačić, Goran Krajačić i ja.“

Kako su učenju pristupali profesionalno i temeljito, tako su pristupili i vođenju kluba. Želeći ga ostaviti budućim generacijama u naslijeđe počeli su pisati statut te naglasili kako članom Megawata mogu postati samo oni studenti koji su najbliže diplomi, a prestaju biti članovi nakon diplomiranja. Na taj su način željeli potaknuti mlađe kolege da čim prije privedu studij kraju, a osim tog uvjeta nije postojao niti jedan drugi za pristupanje klubu. Nisu gledali niti kojeg su spola igrači ni kako igraju. Nažalost, statut nikada nije bio dovršen i ovaj proces kontinuiranog pomlađivanja kluba nikada nije potpuno zaživio, a primopredaja dresova napravljena je samo jednom kad su članovi postali Frano Kundid i Nikola Karadža.

„Na Dane Zavoda energetike igrali bismo obično protiv mlađih kolega ili protiv profesora. Nekad bismo pobijedili, nekad ne, ali protiv profesora smo izgubili. Imali smo tu dva velika problema! Naime za profesore je igrala naša kolegica i izvrsna nogometašica, Danica Maljković, a na golu im je bio profesor Guzović koji je svojevremeno bio pravi golman. Mi smo igrali na rukometnom terenu, s malim rukometnim golom pa je profesor uspio pokriti svaki njegov centimetar. Nismo imali nikakve šanse. Nogometni klub je na stranicama PowerLaba postojao još dugo, ali koliko znam nije preživio. Šteta! “

Uz Megawat je tako Hrvoje dogurao do kraja studija uz diplomski rad kod profesora Franjića na idejnom projektu vodovoda grada Delnica. Prvo radno mjesto bilo mu je u obiteljskoj tvrtki Lega obavljajući konzultantske usluge u području energetike, ali je shvatio da želi steći dodatno iskustvo u većem sustavu i našao je radno mjesto u Ministarstvu gospodarstva u Odsjeku za obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost.

„Od 2005. do 2007. godine radio sam na zakonodavnom okviru u područjima energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije, područjima koja su tada bila tek u povojima. Nisam ni zamišljao na studiju strojarstva da ću se jednog dana baviti pisanjem zakona i podzakonskih akata, ali studij je takav da vam omogući širinu, a vi onda morate i sami puno ulagati u dodatna znanja. Još sam za vrijeme studija shvatio da mi samo znanje s FSB-a jednostavno neće biti dovoljno pa sam 2004. godine upisao MBA na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. U to je vrijeme Ekonomski fakultet imao suradnju i s drugim sveučilištima, što mi je omogućilo uključivanje u zajednički magistarski program u suradnji s engleskim sveučilištem Leeds Metropolitan University gdje sam uz položenu razliku predmeta i magistrirao 2007. godine na temi svijesti o energetskoj učinkovitosti u državnoj upravi.“

Jedno predavanje profesora Vignalija sa sveučilišta Leeds Metropolitan University pokazat će se ključnim za daljnji razvoj njegove znanstvene karijere. Slušajući predavanje iz marketinga, vidio je mogućnost prebacivanja jednog od modela strateškog marketinga prikazanog na školskoj ploči u interaktivnu formu matematičkog modela. Dodao je određena poboljšanja modela i prezentirao razvijeni model profesoru. Oduševljeni profesor je odmah zaključio kako se Hrvojev rad može smatrati značajnim doprinosom znanosti što ga čini potencijalnim kandidatom za doktorski studij koji je 2008. godine upisao u Leedsu. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu je magistrirao 2012., a dvije godine kasnije je obranio i doktorat u Leedsu. Time je završio s akademskom karijerom.

Cijelo je vrijeme i radio. Ostao je u Ministarstvu gospodarstva do 2007. godine, a nakon toga je odlučio graditi iskustvo u privatnom sektoru. U projektnom uredu Enerkon bio je voditelj i član projektnih timova u nizu projekata obnovljivih izvora energije. Sudjelovao je u pripremi projektne dokumentacije nekih od prvih projekata kogeneracija na biomasu u Hrvatskoj. Imao je priliku raditi na izradi dokumentacije za prvu hrvatsku geotermalnu elektranu i na preliminarnim analizama za prvi projekt solarne elektrane za proizvodnju električne energije uz pomoć zrcala u Hrvatskoj, iako taj projekt nije zaživio. 2010. godine počinje raditi za Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Hrvoje je nastavio rasti i razvijati se profesionalno na svakom novom, izazovnom radnom mjestu, često izlazeći iz zone komfora.

„U Fondu sam radio na financiranju projekata iz područja energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije. Ono što smo u vrijeme mog studiranja učili na fakultetu odnosilo se na energetske tehnologije koje su tada bile aktualne, u prvom redu konvencionalne termoelektrane i hidroelektrane. Jako smo malo učili o obnovljivim izvorima energije jer su te tehnologije tada bile u početnim fazama razvoja. A kako sam nakon fakulteta obavljao poslove vezane baš uz energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije, na svakom novom radnom mjestu morao sam opet učiti. Onda se 2012. otvorio natječaj za radno mjesto u Zajedničkom istraživačkom centru Europske komisije u Italiji.“

Iste je godine stigla i prva kćer i s bebom starom osam mjeseci obitelj Medarac se iz Zagreba odselila u Ispru, grad na sjeveru Italije, nedaleko od Milana na jezeru Lago Maggiore. Zajednički istraživački centar Europske komisije u Ispri je jedan od najvećih centara izvrsnosti i znanja Europske komisije i biti zaposlen ondje i sudjelovati u revolucionarnim istraživanjima koja ondje provode je privilegija i čast.

„Prva stvar koju sam doživio u Europskoj komisiji je bio pozitivan kulturološki šok. Tijekom prvog tjedna bio sam pozvan na jedan interni sastanak gdje su me pitali za moje stručno mišljenje o preuzimanju nekih obaveza od strane odjela. Kako je na sastanku pokraj mene sjedio i moj nadređeni, ja sam ga pitao želi li se on izjasniti u ime našeg tima, a on me pogledao i rekao – 'Hrvoje mi smo tebe odabrali zato što si ti ekspert iz tog područja i zato što smo od svih kandidata htjeli baš tebe- slobodno reci što misliš o ovome.' To je nešto što sam čuo prvi put u svojoj karijeri jer sam na ostalim radnim mjestima prvih par mjeseci obično slušao kako tek trebam naučiti kako se radi. Tako malo treba da se čovjek osjeća dobro na radnom mjestu, a rad u Zajedničkom istraživačkom centru Europske komisije (JRC) mogu čak nazvati idealnim radnim iskustvom. Radio sam u odjelu koji se bavio obnovljivim izvorima i energetskom učinkovitošću. Bavio sam se kogeneracijama na biomasu i energanama na otpad, a moj je odjel bio sastavljen od stručnjaka iz cijele Europe.“

JRC je raspoređen na šest lokacija: Ispra u Italiji, Petten u Nizozemskoj, Sevilla u Španjolskoj, Karlsruhe u Njemačkoj, te Geel i Brisel u Belgiji. Kako je JRC nastao na temeljima Euratoma, većina ovih lokacija nalazi se na mjestima postojećih ili ugašenih nuklearnih reaktora. Na lokaciji Ispre nalaze se dva ugašena nuklearna reaktora i skladište nuklearnog otpada, kao i cijeli niz laboratorija za najrazličitija istraživanja koja Europskoj komisiji pomažu u donošenju politika temeljenih na znanstvenim podlogama. Tamo se istražuje utjecaj čovjeka na vodu, zrak, tlo, biljni i životinjski svijet, elementarne nepogode, testiraju se građevinske konstrukcije otporne na potrese, fotonaponski moduli, motorna vozila i istražuju pametne energetske mreže, vodi se briga o internetskoj sigurnosti, preko satelitskih snimki se kontroliraju potpore u poljoprivredi, rade se istraživanja u područjima borbe protiv raka, nanotehnologija i genetički modificiranih organizama itd. U tom centru radi oko dvije i pol tisuće ljudi, od čega su tisuću i pol doktori znanosti koji su sudjelovali u fantastičnim projektima iznimno važnim za budućnost našeg planeta.

„Nevjerojatna je čast biti na takvom mjestu, dati svoj doprinos istraživanjima koja mogu ponuditi ključne odgovore na probleme današnjice. I moj je tim koji se bavio biomasom bio zaista zanimljiv. Bio je tu kolega strojar slične tehničke pozadine kao i ja, imali smo jednog člana koji je imao iskustva u agronomiji i uzgoju poljoprivrednih kultura, bio je tu i kolega vrhunski ekonomist, dok recimo voditelj tima nije imao nikakve veze s biomasom, ali je diplomirao fiziku i bio je izvrstan u baratanju s podacima.“

Hrvojev je tim u Ispri bio dio većeg odjela od 50 zaposlenika, koji su radili na jednako uzbudljivim projektima. Malo je poznato da se u ovom odjelu još od '70-ih godina nalazi laboratorij za testiranje fotonapona. Čitajući novinske naslove čini se da smo tek nedavno uz veliki solarni boom na našim krovovima počeli razmišljati o životnom vijeku solarnih panela i njihovoj snazi, no u Hrvojevoj su zgradi bili izloženi fotonaponski paneli čija se učinkovitost testira već desetljećima.Rezultati su pokazali kako im je nakon 20 godina korištenja snaga pala tek između 2.5 % i 12 %, pri čemu su tvrtke s padom snage iznad 6 % u pravilu bankrotirale. Hrvojev je ugovor za radno mjesto u Ispri trajao samo tri godine, a posebno je zanimljivo bilo istraživanje koje je naručeno pred sam kraj rada u Ispri. Dobili su samo šest mjeseci za izradu analize potrošnje energije u prehrambenom sektoru Europske unije. Istraživanje je trebalo obuhvatiti sve faze proizvodnje hrane od sadnje do berbe, skladištenja, pripreme u prehrambenoj industriji, pakiranja i prijevoza gotovih proizvoda do dućana i u konačnici do naših stolova.

„Sve smo te čimbenike morali uzeti u obzir i istraživanje je pokazalo kako je više od 25 % krajnje potrošnje energije u Europskoj uniji bilo vezano uz hranu, što je značajan postotak. To smo istraživanje morali dovršiti u rekordnom vremenu kako bi moglo biti prezentirano na izložbi EXPO 2015. godine u Milanu. Iako se čini da je šest mjeseci malo, bili smo na mjestu koje ima pristup potrebnim podacima kao i mogućnost suradnje s drugim timovima i stručnjacima koji su se primjerice bavili analizama životnih ciklusa različitih proizvoda, analizama koje su se provodile u svrhu kontrole emisija stakleničkih plinova. Kad na jednom mjestu imate dvije i pol tisuće stručnjaka i pitanje koje vas muči, velika je vjerojatnost da ćete pronaći nekoga tko vam može odgovoriti na to pitanje, a to je fascinantno.“

U Ispri je u to vrijeme uz kolege iz cijele Europe, a i šire, bilo i dvadesetak drugih kolega iz Hrvatske, Slovenije i susjednih zemalja. Svi su oni zajedno 1. srpnja 2013. proslavili ulazak Hrvatske u Europsku uniju i organizirali predstavljanje Hrvatske i hrvatskih proizvoda za cijeli JRC u Ispri. ( na fotografiji ).

„Kvaliteta rada, ali i života nakon radnog vremena bila je svima iznimno važna. Jedni smo se na druge uvijek mogli osloniti, a redovita druženja povremeno su uključivala i nogomet. U Ispri su se uz cijeli niz sportskih aktivnosti svake godine održavala i dva nogometna natjecanja: Unit Cup koji je bio organiziran između različitih odjela i Schuman Cup koji se organizirao po nacijama pa sam imao priliku predstavljati Hrvatsku. Iskreno, našem društvu je to uvijek prvenstveno bila prilika za dobru zabavu koja je uključivala i članove obitelji, ali bilo je i jako kompetitivnih timova.“

Nakon isteka tri godine postavlja se pitanje kamo nakon ovog idealnog radnog mjesta. Sreća je još jednom pokucala na Hrvojeva vrata pa je isti poslodavac, JRC, objavio natječaj za radno mjestu na lokaciji Petten u Nizozemskoj. Hrvoje je dobio radno mjesto u odjelu za upravljanje znanjem iz područja energetike. Ovaj odjel je pokrivao veliku širinu istraživanja vezanih uz energetiku, od modeliranja, analize materijala potrebnih za energetiku, analize tržišta energetskih tehnologija, toplinarstva, industrije itd.– idealno radno mjesto za Hrvoja.

„Na ovom sam radnom mjestu radio na različitim područjima energetike, od analize strategija daljinskog grijanja i kogeneracija, izrade baze podatka elektrana, analize potrošnje vode u cjelokupnom energetskom sektoru EU, analize broja radnih mjesta koja bi se mogla ugasiti u regijama u kojima se nalaze rudnici ugljena i termoelektrane na ugljen itd. I stalno sam učio nešto novo, ulazio u nova područja. Tako sam u zadnje dvije godine sudjelovao u timu koji je razvio Energy and Industry Geography Lab (EIGL), GIS hub s podacima važnima za energetsku tranziciju.“

A koliko je taj alat značajan pokazuje i činjenica da je Europska komisija EIGL uključila u Europsku industrijsku strategiju kao alat za pomoć u procesu dekarbonizacije energetski intenzivne industrije.

„Na ovom sam radnom mjestu proveo šest godina na vrhunskim projektima i istraživanjima. Biti na izvoru informacija je nevjerojatna sreća, a ja sam bio jedan od znanstvenika koji je te informacije analizirao i prevodio ih u jezik koji se može razumjeti.“

Po dolasku u Nizozemsku Hrvoje je dobio i drugu kćer, a u Pettenu je bio i u vrijeme kad je Hrvatska predsjedala Europskom unijom. Kao i u slučaju drugih zemalja koje su predsjedale, zaposlenici JRC-a iz Hrvatske dobili su zadatak predstaviti svoju zemlju. I napravili su to na najbolji mogući način. Organizirali su otvorenje semestra za 250 kolega, osigurali su donacije hrvatskih prehrambenih proizvoda i pripremili niz hrvatskih specijaliteta. Otvorenju su, uz domaćinstvo direktora JRC-a u Pettenu, nazočile i ambasadorica Republike Hrvatske u Nizozemskoj kraljevini i operna pjevačica iz Hrvatske. Hrvoje je vodio ovaj organizacijski tim, ali nažalost, Covid je zaustavio ostale planirane aktivnosti.

„Sad radim kao voditelj istraživačkog tima Dutch New Energy Research koji provodi istraživanja tržišta fotonapona, toplinskih pumpi i baterija. Dio rezultata ovih istraživanja objavljujemo u javno dostupnim godišnjim izvještajima o ovim tehnologijama, a uvid u detaljnije informacije o tržištu nudimo i putem web portala gdje se za pristup koristi godišnja licenca. Naši izvještaji su temeljeni na trenutnom realnom stanju na tržištu, čime osiguravamo pouzdane podatke puno prije nego se oni pojave u nacionalnoj statistici. Iz tog razloga u korisnike naših izvještaja spadaju i Nizozemske javne institucije, a korisnici naših licenci su u prvom redu donositelji odluka u razvoju strategija i planova prodaje u tvrtkama koje ove proizvode nude na nizozemskom tržištu. Nizozemska je trenutno vodeća zemlja u svijetu po pitanju korištenja fotonapona s 1.4 kW instaliranih kapaciteta po glavi stanovnika. To je dovelo do proizvodnje 17.5 % električne energije iz fotonapona, a tako veliki udio ove tehnologije dovodi i do promjena na tržištu i do većih ulaganja u neke komplementarne tehnologije kao što su baterije, toplinske pumpe ili elektrovozila. Meni je osobno biti dio te priče i direktno doprinositi daljnjem razvoju ovih tržišta veliki motiv za svakodnevne radne aktivnosti.“

Hrvoje ne krije da mu je u Nizozemskoj odlično, da je cijenjen i da radi posao koji mu donosi profesionalno i osobno zadovoljstvo. Ali odluku o tome gdje će živjeti sad najviše važe prema onome što će usrećiti njegovu obitelj. Kćeri pohađaju Europsku školu gdje svaki dan prema programu hrvatskih škola uče i hrvatski jezik. Upravo im ta škola može omogućiti upis na bilo koje vrhunsko sveučilište u Europi. Biti ondje da djeci omogući taj izbor sad je njegova najvažnija zadaća. Kad pogleda na karijeru, nema projekta kojim se ne ponosi i kojeg ne smatra uspjehom, ali ipak na prvo mjesto stavlja projekt bliže njegovom srcu.

„U jednom je trenutku postojala ozbiljna prijetnja da Europska škola koju pohađaju moja djeca bude prebačena bliže Amsterdamu. To bi značilo da moja, kao i djeca drugih zaposlenika JRC-a moraju svaki dan putovati barem sat vremena do škole i isto toliko natrag. Ja sam tada bio jedan od predstavnika zaposlenika JRC-a i ovo pitanje bilo je od ključne važnosti ne samo za nas roditelje nego i za budućnost lokacije JRC-a u Pettenu. Odluka o budućoj lokaciji škole donosila se na europskoj razini i nakon nekoliko godina neumornog rada, internog lobiranja u Europskoj komisiji kao i u nacionalnim ministarstvima obrazovanja, uspjeli smo! Nova škola gradit će se u Alkmaaru, gdje živi i većina kolega iz JRC-a. Time smo osigurali da naša djeca imaju školu do koje mogu doći za desetak minuta vožnje biciklom. Na to sam stvarno ponosan!“

Hrvoje Medarac već sada se može pohvaliti impresivnom profesionalnom ostavštinom, iako je tek na pragu novih zamaha u karijeri. I tko zna, možda najbolje tek dolazi! Sasvim je jasno kako je uspješan profesionalni put započeo izborom studija, a nastavio neumornim usavršavanjem i pomicanjem granica na svakom novom radnom mjestu. No jedno je sigurno - ključ njegova uspjeha svakako se krije u činjenici da iskreno voli svoj posao što se jasno očituje u projektima koji mogu poslužiti kao putokaz za budućnost.