Goran Vuleta je inženjer, menadžer i stručnjak koji već više od desetljeća svojim radom doprinosi osmišljavanju i provedbi ključnih energetskih projekata. Nakon završenog studija energetike na Fakultetu strojarstva i brodogradnje te poslovne administracije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, karijeru je usmjerio prema najvećim izazovima današnjice – održivosti i modernizaciji energetskog sektora. Njegova profesionalna priča započinje 2012. godine u EKONERG-u, Institutu za energetiku i zaštitu okoliša, gdje korak po korak, upornošću i stručnošću, napreduje od pripravnika do voditelja Odjela za energetiku.

Izbor srednje škole pokazao se iznimno važnim u Goranovu slučaju. Njegovi su roditelji prepoznali talent za prirodne znanosti i savjetovali mu da upiše MIOC – zagrebačku XV. gimnaziju. Ova prirodoslovno-matematička gimnazija godinama je na glasu kao jedna od najzahtjevnijih, ali i najboljih u zemlji. Goran je poslušao savjet svojih roditelja i smatra to jednom od svojih najboljih odluka.

"U MIOC-u stvarno inzistiraju na dubinskom razumijevanju matematike i učenju. Bio je to pravi dril. Moram priznati da mi se u matematika na strojarstvu činila lakšom od one u gimnaziji. Nisam se nešto pretjerano trudilo pa nisam ni imao briljantne ocjene, ali me je gimnazija pripremila za sve životne izazove, jer nije bilo poklanjanja ocjena. Slično kao na strojarstvu – nisi mogao proći ispit ako stvarno nisi shvatio, ako nisi savladao gradivo. To me naučilo razmišljati i naučilo me ne odustati od cilja. Imao sam i sreću, još od osnovne škole, s izvrsnim profesorima iz prirodnih znanosti, matematike i kemije, a kasnije i u srednjoj školi. Na kraju nije bilo dvojbe da ću završiti na nekom tehničkom fakultetu, samo je bilo pitanje na kojem."

Goran kaže kako u njegovom slučaju nema posebne priče o tome kako je odabrao Fakultet strojarstva i brodogradnje. Igrom slučaja, njegov je trinaest godina stariji bratić završio strojarstvo, pa je Goran preko njega stekao prvi dojam o studiju i predmetima. Njegov obrazovni put možda nije bio kako kaže filmski dramatičan, ali je bio autentičan – vođen znatiželjom, utjecajem okoline i dječačkom strašću prema svemu što ima kotače i motor.

„Zanimanje za automobile, tipično za generacije djece iz 90-ih, obuzelo je i mene. Pogotovo oni stariji automobili, koji su tada još dopuštali da se 'čeprka' po njima, probudili su vrstu znatiželje koja se lako pretočila u studij energetike. Stalno sam nešto mogao popravljati. I danas tvrdim da ako netko nema povišenu tenziju za motor s unutarnjim izgaranjem, po meni nije dobar za energetiku... (hahaha).“

Strojarstvo je upisao 2005. godine. Prvu godinu prošao je glatko, a onda je iznenada, na drugoj godini, odlučio paralelno upisati i studij ekonomije. Taj je korak bio gotovo slučajan.

„Na drugoj godini sam uspio položiti samo dva ispita – Termu 1 i Termu 2. Pao sam godinu, ali sam svejedno odlučio upisati Ekonomski fakultet. Moja je sestra tada polagala prijemni za ekonomiju, i činilo mi se da bih bez problema mogao završiti i taj studij, jer me zanimala poslovna ekonomija. Tako sam počeo paralelno studirati još jedan fakultet. Nakon pada na drugoj godini strojarstva, ozbiljnije sam mu se posvetio, a onda sam odabrao procesno-energetski smjer. Kasnije sam krenuo na energetiku jer mi je bila najbliža, iako sam zbog težine kurikuluma isprva zazirao. Danas mi je jasno da su tako visoki kriteriji potrebni – jer taj smjer daje odlične temelje, način rada i upornost potrebnu za prolazak kroz sve ispite. Sjećam se kako su nam starije kolege govorile da je nama puno lakše nego njima, a danas i mi slično mislimo o mlađim kolegama. Svakako je važno zadržati visoke standarde, pogotovo u termodinamici i dinamici fluida, jer bez toga ne možeš dalje. Nakon druge godine sve sam ispite polagao u roku, dok sam ekonomiju razvukao."

Dok je studij strojarstva zahtijevao disciplinu i sustavno učenje, ekonomija mu je ponudila drukčiji ritam i veću slobodu izbora.

„Ekonomija je faks koji funkcionira na dobrovoljnoj bazi – ako hoćeš nešto naučiti, naučit ćeš. Ali ako se ne potrudiš, nećeš. Na strojarstvu bez truda ne možeš ni započeti godinu, a kamoli je završiti.“

Nakon što je na FSB-u „kliknuo“, sve je krenulo glatko. Od druge je godine sve ispite polagao bez poteškoća, a s odabirom energetike duboko se posvetio studiju i završio ga u roku. Ekonomiju je, pak, diplomirao nešto kasnije, nakon nekoliko godina rada u Ekonergu. Završio ju je 2015. godine, a stečena znanja danas su mu iznimno korisna – iako granica između onog naučenog i onog što se prirodno razvilo kroz praksu više nije tako jasna.

„Teško je reći što sam naučio na fakultetu, a što kroz posao. Ali sjećam se da smo na FSB-u kod prof. Nevena Duića učili i o osnovama ekonomije – budžetiranju projekata, diskontnim stopama, vrijednosti novca... Sve su to znanja koja su kasnije došla na svoje.“

Nakon diplome, nije prošlo mnogo vremena prije nego što se Goran zaposlio u Ekonergu. Sve se, kaže, dogodilo spontano, spletom sretnih okolnosti.

„Čovjek stvarno mora imati malo sreće u životu, a ja sam je imao kod zapošljavanja. Tijekom studija radio sam u tvrtki IC consulenten, a jedan kolega (koji je radio u Ekonergu) bio je dugogodišnji partner tadašnjeg direktora ureda u Zagrebu. Kada sam došao na razgovor za posao u Ekonerg, taj kolega je upravo izlazio iz direktorova ureda. Malo smo razgovarali, a tako sam, posve slučajno, dobio i izravnu preporuku.“

Sreća mu je možda otvorila vrata, ali njegovo znanje i predanost osigurali su siguran ostanak na tom radnom mjestu. Kao i mnogi mladi inženjeri koji su dobili priliku u Ekonergu, Goran je prošao kroz sustav gdje su starije kolege bile mentori novim generacijama. Tadašnja energetska scena omogućavala je da se na projektima radi mjesecima, što je danas sve rjeđe. Posebno zahvalnim smatra svog prvog šefa, mr.sc. Zlatka Komeričkog, koji je, kako kaže, „htio od mladih snaga napraviti prave inženjere“.

„To ti je bila politika firme – mladi sjede sa starima. Ja sam sjedio s Komeričkim sve dok nije otišao u mirovinu. Sve što mi je trebalo, on mi je pomogao. Dao mi je priliku i da pogriješim, a to je neprocjenjivo. Moj prvi zadatak bila je studija izvedivosti za projekt koji se na kraju nije realizirao, ali sam u tih šest mjeseci naučio više nego što sam očekivao. Objektivno, tada nisam firmi donio nikakvu zaradu, ali je to bio ciljani 'gubitak' kojim je Ekonerg izgradio stručnjaka. Danas je drugačije – sve mora biti brzo.“

Goran je rastao i razvijao se u institutu koji je postao središnje mjesto stručnosti za sve koji u Hrvatskoj planiraju energetske projekte. EKONERG d.o.o. je poznat kao prvi kontakt investitorima koji dolaze s novim idejama, a energetski odjel, u kojem je Goran započeo karijeru, ključan je za izradu studija izvedivosti, kao i za strateške i tehničke aspekte realizacije.

„Naša uloga počinje od samog začetka projekta, kada investitor dođe s idejom. Mi napravimo studiju izvedivosti, a tek potom kreće pravi inženjerski posao, koji preuzimaju kolege iz drugih odjela. Uz velike infrastrukturne projekte, povremeno radimo i na strateškim dokumentima za ministarstva, poput implementacije nacionalne strategije za vodik. Takvi projekti zahtijevaju specifična istraživanja i inovativna rješenja, kakva jedino naši stručnjaci mogu ponuditi.“

Najveće su mu zadovoljstvo donijeli projekti koji su mu omogućili osobni i profesionalni rast. Jedan od najvažnijih trenutaka u njegovoj karijeri bio je razvoj plinske kombinirane kogeneracije EL-TO Zagreb, snage 150 MW. U tom projektu surađivali su s finskim kolegama na izradi tehničkih specifikacija, pregovorima s izvođačima i realizaciji, a cijeli je proces trajao više od godinu dana.

„To je bio najbolji posao koji sam radio. Razvijali smo sve tehničke aspekte, od najmanjih detalja do komercijalnih dijelova. Bio je to moj najveći poslovni izazov i iskustvo, a sama materijalizacija projekta i njegov dugoročan utjecaj na energetski sektor su neprocjenjivi. Fantastičan je osjećaj sudjelovati u jednom tako značajnom projektu.“

Kolege iz njegovog ureda sudjelovale su u razvoju LNG terminala u Hrvatskoj, gdje su europska sredstva omogućila realizaciju projekta vrijednog milijune eura. Kroz takve projekte EKONERG je stekao bogato iskustvo, ne samo na hrvatskom, nego i na međunarodnom tržištu. Nedavno su, zahvaljujući znanjima razvijenima na domaćem terenu, proveli studiju izvedivosti za centralni toplinski sustav u Moldaviji, koristeći nove izvore energije. Tijekom godina razvoj tehnologije i ubrzanje projektnog ciklusa otvorili su EKONERGU put prema manjim, ali jednako značajnim projektima, poput solarnih elektrana. Dok se dokumentacija za takve projekte može pripremiti za samo mjesec dana, kompleksni termoenergetski blokovi i dalje zahtijevaju mjesece, pa i godinu dana pripreme. Ipak, Vuleta ističe koliko je važno objasniti investitorima da dodatno vrijeme u pripremi može kasnije značajno smanjiti troškove i rizike u izvođenju.

„Brzina nije uvijek najbolja opcija, osobito kada se radi o velikim kapitalnim projektima. Neki projekti mogu od samog početka krenuti krivo ako se previše inzistira na brzini. Za ozbiljne investicije koje vrijede desetke milijuna eura, vrijeme ne bi smjelo biti problem. Bilo je slučajeva kad su investitori birali brže i jeftinije varijante pa su nas kasnije angažirali da radimo revizije projekata. Bolje je na početku uložiti mjesec dana više u pripremu, koja kasnije donosi veliku uštedu i dugoročnu kvalitetu. Upravo zbog takvog pristupa EKONERG je postao ono što je poznato kao „One Stop Shop Partner“ za razvoj svih energetskih projekata u Hrvatskoj.“

Goranu je rad u EKONERGU donio uspjehe i na privatnom planu – upravo je u odjelu energetike upoznao svoju suprugu, s kojom danas ima dvoje djece. A kao svojevrsna kruna dosadašnje karijere, prije nekoliko godina stigla je i ponuda koju nije mogao odbiti. Na prijedlog novog direktora, gospodina Cukona, Goran je 2022. godine prihvatio poziciju voditelja Odjela energetike.

„Kad je ta prilika došla, nisam previše razmišljao. Najvažniji mi je osjećaj da i dalje imam priliku učiti i osjećati izazov u onome što radim. Preuzimanje vodeće pozicije donijelo je novu odgovornost, ali i novu priliku. Moj je zadatak sada dovesti nove projekte i razvijati ih od početka do kraja. EKONERG mi pruža mogućnost rada na najkompleksnijim projektima, na razini znanja koje teško mogu naći bilo gdje drugdje, bilo u Zagrebu, bilo izvan Hrvatske.“

Ključ uspjeha EKONERGA, koji danas broji više od 150 zaposlenih, leži u kombinaciji vrhunske stručnosti i njegovanju vrijednosti koje su pomalo staromodnog karaktera – i upravo zato dragocjene.

„U našem odjelu vlada sjajna atmosfera – ima nas deset, šest muškaraca i četiri žene. Većinom smo energetičari s FSB-a, a našem radnom okruženju ljudi ostaju godinama, stvaraju snažne međusobne veze i osjećaj pripadnosti. Malo tko zna da je EKONERG primjer uspješne radničke privatizacije u Hrvatskoj: starije kolege, koji su ujedno i suvlasnici, svjesno razvijaju mladi kadar i prenose znanje. Svima nam je zato stalo da tvrtka napreduje. I dalje njegujemo praksu da stariji kolega uvijek radi uz mlađeg. Ta kombinacija mladosti i iskustva pokazala se odličnom – stariji nesebično prenose znanje, a mlađi ga željno upijaju. Vjerujem da ćemo tako nastaviti i ubuduće.“

Energetika se iz dana u dan razvija, pojavljuju se nove tehnologije i sve se mijenja brzinom koju je bilo teško predvidjeti. Sve je više konkurentskih tvrtki koje pokušavaju uzeti svoj dio tržišta. Goranov odjel zato prati prilike na tržištu nudi ekspertize u svim područjima energetike. U svijetu koji se mijenja pred našim očima, samo oni koji se usude učiti, prilagođavati se i rasti mogu ostati ispred promjena.

„Mi hvatamo svaki investicijski val. Radimo primjerice na razvoju Pfizereove tvornice od 300 milijuna eura u Savskom Marofu, a prije toga smo radili jedan zahtjevan projekt za Belupo. Tu dolazimo do izražaja sa svojim kompetencijama i znanjima koja je na tržištu teško naći. To je naša prednost jer stalno radimo nešto drugo. Radili smo ACI marine, naftna polja, plinovode – sve. Kako ide koji investicijski val, tako ga hvatamo. Preveliki smo da bismo mogli biti usko specijalizirani, što donosi stalnu dinamiku na poslu. Puno je novih projekata u energetici jer se stalno nešto novo razvija. Ne možemo si dozvoliti da budemo usko specijalizirani. I zato nam nikad nije dosadno.“

Puno je firmi koje rade na razvoju energetskih projekata, ali kad su ozbiljni projekti u pitanju, koji prelaze milijune eura, investitori koji su spremni platiti više obraćaju se Goranovu odjelu.

"Nikad nećemo uzeti posao koji ne možemo iznijeti, ako nemamo dovoljno ljudi za realizaciju. Međutim, u svih 10 godina nisam doživio da smo morali odbiti neki posao. To je zato što smo stekli reputaciju koja donosi povjerenje investitora. I kada imamo ideju koja nije izvediva, trudimo se kroz stručnu raspravu usmjeriti razvoj projekta ka boljoj i realnijoj opciji."

A koliko su zbog tog brzog razvoja tehnologije znanja usvojena na fakultetu i danas relevantna?

"Recimo to ovako: stručnjaka koji znaju projektirati kompleksno termoenergetsko postrojenje jako je malo. Inženjer koji zna isprojektirati termoenergetsko postrojenje, pogotovo na kruto gorivo, što smo učili na fakultetu, nema nikakvih problema s projektiranjem solarne ili vjetroelektrane. A mi imamo to znanje – svi naši energetičari prošli su studij strojarstva i energetike i tamo su naučili te najkompleksnije stvari. Zato i njegujemo praksu da zapošljavamo najbolje studente s energetike."

I baš je to tema o kojoj često razgovara s prijateljima i kolegama s fakulteta. Često se susreću na poslovnim druženjima ili konferencijama. Tržište danas nudi nevjerojatne mogućnosti za stručnjake u energetici, ali sve je teže doći do kvalitetnog kadra. U takvim okolnostima, snaga zajedništva i povezanost kolega postaje važnija nego ikad.

„I dalje postoji ta snažna mreža kolega koji si međusobno pomažu na profesionalnoj razini. Često komentiramo kako imamo danas ozbiljan problem na tržištu jer nam najbolji studenti odlaze iz Hrvatske, a strojarstvo i energetika su vrlo traženi. Stekao sam dojam da se i sve manje studenata upisuje na te studije zbog njihove složenosti. A to je zaista šteta. Energetičari gotovo odmah nakon fakulteta u Hrvatskoj mogu dobiti zaposlenje.“

Goran je zaista imao sreću dobiti posao te rasti i razvijati se u tvrtki s iznimnom reputacijom. Prava tvrtka nije samo mjesto rada – ona može biti i odskočna daska za snove i prostor u kojem se profesionalne ambicije pretvaraju u stvarnost. Kao voditelj odjela ne sudjeluje previše u razvoju novih projekata, ali nema za čim žaliti jer je u ovih desetak godina prošao gotovo sva područja energetike i radio na razvoju kompleksnih i onih ne tako kompleksnih projekata. Pa ipak, postoje projekti koji mu i dalje golicaju maštu.

"Moj diplomski rad bio je energetski pregled farme mliječnih krava, danas bismo to nazvali studijom izvedivosti za bioplinsko postrojenje. To je bio projekt 'Geronimo', financiran iz pretpristupnih fondova EU. Kasnije sam se na njega referirao u nekim projektima u Ekonergu. Kad se osvrnem na svoj put, mogu reći da mi je najdraže područje termoenergetika. To su kotlovi, plinske turbine, velika postrojenja – to je fascinantno. Iako u današnjem vremenu termoenergetika zvuči gotovo kao psovka, za mene je to najuzbudljiviji dio ove industrije. Nuklearne elektrane – to su nevjerojatna postrojenja. Još iz školskih dana kada sam učio nuklearnu fiziku, to mi je bio najdraži dio fizike. Nuklearna energija i procesi u tim postrojenjima fasciniraju me. Moj je san da jednog dana radim na razvoju nuklearnih elektrana. Samo oni koji se upuste u takve projekte mogu razumjeti koliko je to kompleksno i izazovno."

Zahvalan je svojim roditeljima što su ga usmjerili prema MIOC-u, što je u konačnici dovelo do studiranja energetike, a ta ga je diploma dovela na iznimno uspješan karijerni put u Ekonergu.

„Iako danas radim u menadžmentu, nikada neću prestati voljeti inženjering. Radim stvari koje me ispunjavaju i koje mogu raditi samo u Ekonergu. Nije mi žao što sam sve to izabrao – od srednje škole pa nadalje. Danas sam na mjestu gdje sam zadovoljan. Imam posao koji volim, zdrav sam, imam obitelj i suprugu koja razumije moja česta poslovna putovanja. Zadovoljan sam i sretan, mogu samo reći – nadam se da će tako i ostati.“

Goranova priča podsjeća nas da uspjeh nikada nije pravocrtan put, već niz izbora, sreće, upornosti i ljubavi prema onome što radimo. Njegova je karijera dokaz da čak i u najkompleksnijim industrijama, tamo gdje su izazovi najveći, upravo predanost, strast i otvorenost za učenje otvaraju vrata uspjeha.