Domagoj Janković trenutačno radi u Švicarskoj za tvrtku Thermo Fisher Scientific na poziciji Process Control System Engineer, gdje je odgovoran za automatizaciju industrijskih postrojenja, od projektiranja softverskih rješenja do instalacije i testiranja opreme u stvarnom pogonu. Radni dan mu je ispunjen nadzorom i optimizacijom kompleksnih industrijskih postrojenja, testiranjem i programiranjem kontrolnih sustava te implementacijom softverskih rješenja za automatizaciju. Igrom slučaja je nakon fakulteta ušao u ovo područje i veoma brzo postao vrstan stručnjak za automatizaciju industrijskih procesa.

Domagoj je djetinjstvo i mladost proveo u Novoj Gradiški, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Još od malih nogu pokazivao je sklonost tehničkim i prirodnim znanostima, volio je rastavljati i popravljati uređaje s ocem te rado istraživao kako funkcioniraju.

„Uvijek me zanimala fizika i mehanika, kako strojevi rade, zašto se pokreću, kako se mogu optimizirati. Pri izboru fakulteta u užem izboru su mi bili građevina i strojarstvo, a na kraju sam odabrao strojarstvo, jer je šire područje i omogućuje rad na raznim projektima. Moj je mrvicu stariji brat blizanac rekao da će nam strojarstvo dati veću širinu od građevine i tako smo zajedno upisali strojarstvo na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.“

Studijski put i prvi poslovi

Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu Domagoj je upisao 2012. godine. Fakultet strojarstva bio je izazovan i težak, no Domagoju je bilo važno među svim predmetima izabrati smjer kojim bi se želio baviti. Odlučio se za procesno-energetski smjer, a potom za energetiku kao usmjerenje na kasnijim godinama studija. Kako je malo produžio studiranje, odlučio je da će raditi i studirati na kasnijim godinama kako bi nadoknadio tu činjenicu, ali za to što su mu obaveze na fakultetu to dozvoljavale. Upravo ga je studentski posao sasvim slučajno doveo do područja kojim se danas bavi.

„Moj prvi posao bio je u tvrtki Agroproteinka gdje sam kao student radio na poziciji IT pomoćnika. Radio sam na instalacijama operativnih sustava, bio sam potpora zaposlenicima koji su imali problema s printerima, mobitelima, tabletima i računalima.“

Jednom su kolege imale problem jer im jedan važni mjerni uređaj nije radio ispravno tj. nije pokazivao realne vrijednosti i zamolile su svog IT stručnjaka Domagoja za pomoć. Bila je to tema s kojom se susretao za vrijeme studija pa ih je brzim savjetom i korekcijom jednadžbe naveo na rješenje.

„Potrudio sam se i objasnio kolegama što trebaju poduzeti. Nakon toga sam dobio čak i ponudu za jedno stalno radno mjesto, ali ta me pozicija nije privlačila. Potom sam završio u bioplinskom postrojenju tvrtke i tamo proveo godinu dana. Radio sam poboljšanja u proizvodnji, kao pomoćnik voditelja bioplinskog postrojenja. Tamo sam prvi put vidio moderno automatizirano postrojenje i to mi je bilo fascinantno – klikneš tipku, otvori se ventil, klikneš nešto i stroj nešto obradi. I jako me to sve počelo zanimati. Čitao sam, istraživao, i dok sam još tamo radio, napisao sam diplomski rad, završio fakultet i dobio posao u automatizaciji.“

Strast prema automatizaciji

Upravo je zahvaljujući znanju usvojenom na fakultetu postao uspješan i u području koje se uopće nije detaljno istraživalo tijekom studija. No vidio je potencijal u tom području i nakon prvog upoznavanja s automatizacijom počeo je tu temu studioznije proučavati.

„Fasciniralo me to područje. Zato sam, među ostalim, i na poslu i kod kuće istraživao. Čak sam upoznao jednog dečka koji mi je dao materijale s FER-a, jer je to zapravo nešto što se puno više uči na tom fakultetu. No nisam nikada do kraja proučio materijale jer sam zapravo najviše naučio samostalno i iz prakse rješavajući stvarne probleme. Sve ljude koje znam u ovom poslu su završili FER ili neki drugi fakultet elektrotehnike. Strojarstvo mi je dalo širinu i naučilo me da pronađem odgovore i da se stalno razvijam. Bitno je kako pristupiš problemu. Danas, primjerice, najviše radim automatizaciju procesa u farmaceutskim tvrtkama. I koliko god zvučalo čudno, u farmaciji je sve „jednostavno“ jer proces nije brz. Bitno je razumjeti proizvodni proces i sve zahtjeve. Kad si to posložiš u glavi, lako se sve to prenese u softver. To je moj zadatak i bez problema pronađem rješenje za automatizaciju procesa u bilo kojoj industriji.“

Prvi posao u Njemačkoj

Iako je već tada, dok je radio u Agroproteinki, koketirao s mišlju da ode iz Hrvatske, ipak je odlučio domaćim tvrtkama dati prednost. Nakon fakulteta krenuo je na tržište rada tražiti posao u struci.

„Išao sam na nekoliko razgovora za posao. Kad bi došli do teme radnih uvjeta, a moram priznati i radnih zadataka za koje bih bio zadužen, ništa me nije zainteresiralo i oduševilo. Pričamo o 2019. godini od kada se dosta toga promijenilo na bolje, ali još uvijek ima prostora za napredak. Kako sam živio u studentskom domu, imao sam puno prijatelja te me je jedan od njih preporučio za radno mjesto u automatizaciji, koje se na kraju ispostavilo da je bilo u Njemačkoj. Ja sam im iskreno rekao da nisam stručnjak za automatizaciju, ali da sam motiviran i voljan učiti i oni su mi dali priliku. Zaposlili su me i nakon tri probna mjeseca sam i ostao. I tako je sve počelo“

Radilo se zapravo o hrvatskoj tvrtki koja ima podružnicu u Njemačkoj. Prve tri godine, zbog nepoznavanja jezika, konstantnih putovanja, učenja novih stvari, radnih zadataka i puno prekovremenih sati, bile su iznimno zahtjevne.

Proveo je u Njemačkoj tvrtki tri i pol godine, nakon toga godinu i pol radio za jednu hrvatsku tvrtku, a potom otvorio i svoju tvrtku te je odlučio raditi kao freelancer. Vrijeme provedeno u Njemačkoj pamtit će i po brojnim terenima i ljudima koji su mu ostali u lijepom sjećanju.

„Živio sam i radio u Beču devet mjeseci, pa u području iznad Graza dvije i pol godine. To mi je odgovaralo, jer sam za vikende mogao provoditi u Hrvatskoj. Putovao sam dosta po Europi, najviše po Austriji i Njemačkoj. Freelancer sam postao zbog privatnog života. Pred vjenčanje sam razmišljao što promijeniti, jer me smetalo da poslodavac odlučuje gdje ću ići, gdje ću živjeti i koji smještaj ću dobiti.“

Freelance i rad u Švicarskoj

Nakon nekog vremena shvatio je da je vrijeme da ide dalje. Otvarale su mu se ponude za Nizozemsku ili Švicarsku i, na kraju, odlučio se za zemlju koja je bliže Hrvatskoj. Već godinu dana radi u Švicarskoj na jednom velikom projektu. Domagojevi projekti uključuju automatizaciju industrijskih postrojenja u brojnim industrijama. To zahtijeva stalno učenje i rješavanje složenih problema, od programiranja blokova do testiranja i unapređenja cjelokupnih proizvodnih procesa. Koncem 2025. godine napunit će punih šest godina rada u području koje mu je slučajno došlo u život.

"Kako ne odlučuješ o projektima rekao bih da sam imao poprilično sreće. Radio sam na dobrim i kvalitetnim projektima gdje sam imao puno prilike za učenje i profesionalni razvoj. Radio sam najviše u farmaceutskoj i čeličnoj industriji. Radio sam u Austriji dvije i pol godine u čeličani, a potom u farmaceutskoj industriji; čak i sad na ovom projektu u Švicarskoj radim u farmaciji. Proizvodna linija je gotova, ali sad smo u fazi optimizacije, podešavanja i unapređenja istoga uz konstantan nadzor proizvodnje, i tek nakon šest godina dolaze dozvole za prodaju lijekova.“

Neki projekti na kojima radi traju kratko, a neki jako dugo. Nekad njegov rad dođe u završnoj, nekad u testnoj ili u početnoj fazi.

„Uglavnom, moj rad obuhvaća procese automatizacije, odnosno kada se gradi neko postrojenje, treba ga automatizirati. Proizvodni proces zahtijeva da se ventili otvaraju u određenim trenucima, regulatori održavaju temperaturu i protoke, misli se uvijek na sigurnost radnika i zaštitu opreme. Ja pripremam i programiram softver u Siemens okruženju. Onda se softver testira. Nakon toga slijedi instalacija opreme na postrojenju i uspostavljanja komunikacije cijelog hardvera. Testiramo ventile – otvaraju li se, zatvaraju li se, motori, pumpe, tj. sva oprema. Kad IO check test prođe, testiramo kompletni proizvodni proces, sekvence, recepte itd.. Uvijek bude ispravaka, što je normalno. Poslije dolazi optimizacija, koja može trajati godinama. Prošao sam sve faze projekata, ali na različitim projektima, jer nikad nisam radio jedan projekt od početka do kraja – to može trajati i više godina. Ovdje u Švicarskoj neki rade na projektu šest godina, a ja sam tek nedavno došao.“

Povratak u Hrvatsku i budući planovi

Posla ima puno, a jednako tako skupio je i puno radnih sati. Možda čak i previše. Iskustvo rada u inozemstvu i u raznim postrojenjima donijelo mu je veliko znanje i stručnost, ali isto tako ga je učvrstilo u odluci da samostalno bira kada i koliko raditi. Nakon dugog razmišljanja, poslodavcu je rekao da do kraja godine ostaje na projektu, a onda se vraća u Hrvatsku. Kao freelancer, može raditi za bilo koga, ali će mu sjedište najvjerojatnije biti rodni grad.

"Žalosno je da Hrvatska više nema industrije; teško je u automatizaciji naći posao u domovini, a da se ne putuje puno. Farmacija nam nije na zavidnim razinama; možda bi bolje bilo raditi u drugim industrijama – prehrambenoj ili prerađivačkoj. U Europi je jednostavnije naći posao, ali moraš jako puno raditi i putovati i boraviti na lokaciji. Svejedno, vjerujem da ću i iz Hrvatske moći raditi za tvrtke iz cijele Europe s povremenim odlascima u inozemstvo.“

Zbog blizine obitelji, jednostavnijeg i mirnijeg života Domagoja vraćanje kući u Hrvatsku ispunjava mirom, jer mu bliskost obitelji i prijatelja donosi balans između privatnog života i profesionalnog razvoja. U planu je i izgradnja kuće na zemljištu u rodnom gradu.

„Nova Gradiška se razvija, u zadnjih 10 godina ide u odličnom smjeru. Industrijska zona raste i sve više firmi pruža prilike za inženjere ili drugi visokoobrazovani kadar. Hrvatska još uvijek nema dovoljno industrijskih prilika za automatizaciju, pa je često nužno raditi projekte vani. Nadam se da će se to uskoro promijeniti.“

Njegov put od studenta do iskusnog inženjera pokazuje kako znanje, strast i hrabrost za nove izazove vode do uspjeha.

„Svaki projekt je nova prilika. Ponekad je naporno, ali kada vidiš da sustav radi bolje, da su procesi optimizirani i ljudi zadovoljni – to je najveća nagrada. Automatizacija nije samo posao, to je način razmišljanja i strast koja me svakodnevno motivira.“

U budućnosti Domagoj planira kombinirati rad u Hrvatskoj i projekte u inozemstvu, te više vremena provoditi s obitelji pogotovo sada kad je dobio dijete. Svakako će nastaviti raditi na novim projektima, rasti i razvijati se u području optimizacije industrijskih procesa. Njegova priča inspirira mlade inženjere pokazujući da se vrata profesionalnog uspjeha mogu otvoriti, bez obzira na prethodno znanje i iskustvo. Važna je strast i upornost, a onda dolaze i vrhunski rezultati.