Dino Novosel je izgradio zavidnu karijeru u energetskoj industriji kao istraživač, konzultant i voditelj inovativnih projekata. I u profesionalnom i u privatnom životu posvećen je održivom razvoju, očuvanju klime i okoliša te uvijek i kad god prilike dopuštaju promiče obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost. No, njegova životna misija posvećena je, kako kaže, evangelizaciji elektromobilnosti i budućnosti u kojoj na prometnicama nema onečišćenja ni štetnih emisija. Takve ceste želi vidjeti i u Hrvatskoj te je posljednjih petnaest godina karijere posvetio istraživanju i pronalasku najboljih rješenja za dekarbonizaciju cestovnog prometa te promicanju dobrobiti električnih vozila. Neki se ljudi jednostavno rode sa spoznajom što žele raditi, imaju sposobnost isplanirati svoj životni put, a Dino je čini se jedan od njih i još je kao dječak počeo maštati o svijetu u kojemu automobili više ne zagađuju okoliš.

          „Sjećam se kao danas jedne snažne slike iz zagrebačkog tramvaja. Bile su to kasne osamdesete godine prošlog stoljeća kad sam imao šest godina i kad sam gledajući kroz prozor tramvaja primijetio koliko je zagađen zrak u Zagrebu. Smog se mogao rezati prstima, a ja sam se pitao mora li baš tako biti i kako može biti bolje, zašto živimo u takvom svijetu?“

          Tada možda nije ni slutio da će ta vožnja u tramvaju odrediti gotovo cijelu karijeru koju je posvetio upravo traženju rješenja za probleme koje je kao dječak jasno vidio.

          Dino Novosel je do dolaska na studij u Zagreb živio u Varaždinu. Njegov otac je bio obrtnik i cijeli se život bavio energetskim postrojenjima i montažom centralnih energetskih sustava, a radio je i na održavanju kotlovnica. Dino je volio posjećivati oca i uživao gledajući ga dok upravlja kotlovnicom  Varaždinske banke, a kad je u privatno vrijeme išao na instalacije toplinskih sustava Dino ga je u stopu pratio i iz prve se ruke upoznao sa svijetom energetike. I želio je o energetici želi znati više. Nakon osnovne škole upisao je i završio Elektrostrojarsku školu u Varaždinu koja mu je dala odlične osnove za studij.

          „Energetika me jako zanimala, odnosno poznavanje fizičkih zakona, koji se mogu pretvoriti u dodanu vrijednost. Po završetku srednje škole u Varaždinu sam došao u Zagreb na predstavljanje fakulteta i znao sam da će to biti tijesna utrka između Fakulteta strojarstva i brodogradnje i Fakulteta elektrotehnike i računarstva, ali kad sam čuo da se na strojarstvu kasnije može studirati energetika više nije bilo sumnje i znao sam da ću upisati strojarstvo.“ 

          Fakultet strojarstva i brodogradnje poznat je po ogromnom kurikulumu i perfekcionističkom inzistiranju na poznavanju najsitnijih detalja prirodnih fundamenata, a tu razinu znanja Dino uspoređuje s pripremama za znanstveni rad. Od svih studenata su profesori očekivali visoku razinu znanja što je zahtijevalo mnogo dana i noći uz knjigu i učenje. 

Na krovu kotla termo elektrane Plomin, negdje oko 2002. godine, s legendama Zavoda za energetska postrojenja.

          „Važno je proći zloglasne 'show stoper predmete' na prve dvije godine, ali sam im se posvetio, položio ih i onda se bacio na ono što sam zapravo želio studirati, a to je energetika na procesno-energetskom smjeru. Na tom smo se kolegiju, uz hard core inženjerstvo, kod profesora Nevena Duića upoznali i s poslovnom stranom ove priče. Svidjelo mi se to što je Neven biznismen i otkrio nam je novu dimenziju energetike koja može biti i vrlo atraktivan biznis. Mnogi strojari su samo ortodoksni inženjeri i izbjegavaju susret s ekonomijom, a ona je izuzetno važna. Neven se snažno zalagao za promociju ekonomskih i ekoloških resursa energetike i već tada je govorio da Hrvatska mora prestati s korištenjem plina budući da nema vlastiti i mora ga uvoziti iz zemalja koje su uglavnom vođene od strane diktatora. A kako svaka diktatura na kraju padne, htio je da budemo svjesni kakvom se riziku izlažemo i kakva nas budućnost očekuje, ako se ne trgnemo. Među ostalim te istine su mnoge od nas gurnule u karijere posvećene održivoj energetici i obnovljivim izvorima energije. Sjećam se i predavanja profesora Keglevića na perspektivnoj geometriji. Uživali smo jer je profesor bio zafrkant, ali nam je dao i nevjerojatna znanja i pomogao da izvježbamo prepoznavanje predmeta u prostoru. To znači da smo prije pojave računala i 3D alata morali znati trodimenzionalno razmišljati i projektirati, razvili smo jaku moć vizualizacije kako bismo mogli zamisliti neki kompleksni predmet u prostoru sa svim njegovim komponentama i onda ga staviti na papir. Imao sam sreću da su mi predavanja držali legendarni profesori i da sam mogao učiti od njih. Fakultet vas izbrusi da budete široki, a opet kad treba zaroniti dublje u neku temu, možeš i to bez problema napraviti.“

          Niti jedan mu predmet nije ostavio gorak okus, sve ih je u roku uspio položiti, ali priznaje da je 61 ispit, koliko ih je tijekom studija imao, apsolutno previše. Tadašnji je kurikulum bio iznimno zahtjevan i utemeljen na potrebama tvrtke Jugoturbina iz Karlovca koja je do gašenja bila svjetski lider u proizvodnji parnih turbina. Studente se učilo da po dolasku u Jugoturbinu budu spremni sami sagraditi svoju elektranu!

          „Inženjer traži istinu u okviru fizikalnih zakona, što znači da naši proračuni moraju biti do četvrte decimale točni inače stroj neće raditi. Tu ne smije biti pogreške. Jedan od predmeta završio je obveznim proračunom parne turbine koji je imao 250 stranica punih matematičkih proračuna. Polagao sam ga kod profesora Zvonimira Guzovića koji je svaku decimalu znao, a gledao je sve do četvrte decimale. Fakultet strojarstva i brodogradnje stvara ljude koji su vrhunski stručnjaci i danas ih možete vidjeti u svim područjima. Mijenjao sam dosta poslova i kasnije sam u karijeri shvatio da je stručnjaku s FSB-a, inženjeru, strojaru potrebno šest mjeseci da zaroni u nove vode i novu temu i može ući u takvu razinu ekspertize da i u novom području interesa može postati vrhunski upravo zbog temelja koje je dobio na FSB-u.“

          Fakultet je završio 2005. godine noseći i titulu najboljeg studenta u generaciji. Vrijeme studiranja pamti samo po dobrome i u kontaktu je s većinom prijatelja s kojima je studirao, a koji su danas, poput njega, priznati i ugledni stručnjaci u svijetu energetike.

          „Iako.. dan danas nakon gotovo dvadeset godina se budim u panici i pitam se jesam li riješio neke ispite? Bilo je teško, ali i zabavno studirati s prijateljima. Bili smo izuzetno pozitivna ekipa, učili smo i zabavljali se zajedno i vrijeme studija pamtim kao prekrasno razdoblje života.“

          Odradio je i dvije prakse u Ekonergu, tvrtki s velikim ugledom u području energetike, zaštite okoliša i održivog razvoja, poželjnoj mladim stručnjacima tehničkih, prirodnih i društvenih struka. Ondje je imao čast raditi s briljantnom znanstvenicom Snježanom Fijan-Parlov s kojom je 2003. godine surađivao na studiji uvođenja biodizela u javni gradski prijevoz grada Zagreba. 

          „Kad sam saznao da postoji alternativa benzinu i dizelu koja može biti prekrasna, a koja zahtijeva radikalnu promjenu svega na što smo navikli, mene je to oduševilo. S guštom sam radio sa svojom izvanrednom mentoricom Snježanom na studiji pripreme zagrebačkog ZET-a za uvođenje biodizela u promet, kao početak dekarbonizacije gradskog prometa.“

          Bio je to karijerni put kojemu se želio potpuno posvetiti i nakon studija, ali je prije toga odlučio krenuti na međunarodnu praksu. Bila je to sudbonosna odluka, jedna od onih koje usmjere život i promijene osobu nepovratno. Studentskoj je agenciji za razmjenu – IAESTE naglasio da je zainteresiran za Meksiko, a drugi izbor bio bi….pa opet Meksiko. Dino je, naime, kao srednjoškolac proputovao cijelu Europu svirajući bas u Kulturno umjetničkom društvu Varteks, a na jednom se putovanju u Španjolskoj oduševio folklorašima iz Latinske Amerike, prije svega onima iz Meksika, Ekvadora i Kolumbije. Fasciniran i pomalo opčinjen njihovom ljepotom, zarazno pozitivnim i toplim duhom shvatio je da je našao narod kojem pripada, malo više nego onom u kojem je rođen, te je zato odlučio studentsku praksu odraditi u Latinskoj Americi. Ali nisu mu mogli omogućiti odlazak u Meksiko. Ponuđen mu je Brazil, koji nije bio njegov prvi izbor, no svejedno je oduševljen i presretan otputovao u São Paulo. Bila je to sudbinska, ljubav na prvi pogled koja traje do danas. Teško da ijedna zemlja u njegovom glasu može izazvati toliko radosti kao Brazil.   

          „Bila je to moja treća praksa i najbolje razdoblje mog mladenačkog života. O Brazilu bih mogao pričati satima, a napisao sam i neke novinske članke. Nestvarno i predivno iskustvo koje mogu ilustrirati jednim primjerom. Prije dolaska u Brazil mučio sam se jako s alergijama, non stop sam bio prehlađen i bolestan, ali čim sam sletio u São Paulo sve je kao magijom nestalo. I volio bih da mogu dočarati zrak koji oni udišu. Njihovi automobili voze na etanol, a sve velike automobilske tvrtke u Brazilu imaju svoja predstavništva i vrše prilagodbu motora s unutarnjim izgaranjem za bioetanol. Brazilci šećernu trsku koriste za proizvodnju bioetanola i državnim poticajnim sustavom ga plasiraju na domaće tržište pa 85 do 90 % svih vozila u Brazilu vozi na bioetanol. A taj miris spaljenog bioetanola u zraku je predivan, vrlo ugodan i mirišljav, zagađenja uopće nemaju. Pod mentorstvom predivne osobe, profesorice Alaide Pellegrini Mammana, praksu sam odradio u institutu CTI Renato Archer koji se bavi razvojem informacijskih tehnologija, što nema veze s energetikom, ali sam primjenjivao spoznaje sa studija. Brazil me je odredio po mnogo čemu, sjeo sam sam na avion i krenuo u nepoznato i zaljubio se odmah, a portugalski sam naučio za tri mjeseca. U Brazilu našao svoje novo uporište i otkrio ljude koji su prema meni bili divni i profesionalno i osobno, a kad sam se vratio nisam bio godinama bolestan. Prijatelji koje sam tamo upoznao neodvojiv su dio mene i to je za mene idealna zemlja kojoj ću se sigurno vratiti.“

Ispred fascinantne brane treće najveće hidroelektrane na svijetu -  ITAIPU, na tromeđi Brazila, Paragvaja i Argentine, 2004.

          Nakon predivnog iskustva u Brazilu morao se vratiti u Hrvatsku jer ga je čekalo još osam ispita, diplomski rad i radno mjesto u Energetskom institutu Hrvoje Požar. Kad je 2005. diplomirao u Hrvatskoj je vladala pomama za strojarima pa je imao čak sedam ponuda za posao. Među nekoliko odličnih, iskristalizirala se ponuda s EIHP-a za radno mjesto istraživača za razvoj energetskih sustava.

          „U EIHP-u sam proveo osam divnih godina radeći na planiranju energetskih i plinskih distribucijskih sustava rame uz rame s mojim prvim legendarnim mentorom Damirom Pešutom. Fasciniralo me kako su olovka i papir moćni alati i kako s jednim nacrtom na papiru možeš promijeniti svijet, kroz studijski zadatak stvaraš temelje za razvoj nekih budućih, boljih sustava. A nakon rada na plinskim sustavima vratio sam se svojoj prvoj ljubavi - zelenom prometu, kad se 2008. godine pojavio trend uvođenja plinskih pogonskih sustava u promet. I tad sam upoznao svog drugog mentora, izvanrednog Davora Matića koji je promovirao upotrebu prirodnog plina kao alternativu benzinu i dizelu. S njim sam radio na svojoj drugoj studiji za ZET, a ideja je bila uvesti u ZET-ovo poslovanje plinske autobuse. Mi smo radili na studiji izvodljivosti koja je rezultirala sa 60 plinskih autobusa na zagrebačkim cestama. Srce mi i dalje zatitra kad na autobusu vidim natpis 'Vozim na plin' jer sam na neki način i ja sudjelovao u tom projektu. Iako nije idealno rješenje, bio je to jedan korak bliže dekarbonizaciji prometa, ali je bilo jasno da postoje brojna ograničenja za dugoročnu uporabu plina u prometu.

Na sajmu tehnologija stlačenog prirodnog plina u Torinu, 2008. godine.

Istraživao sam kako može bolje i naletio 2010. godine na studiju tvrtke Roland Berger u kojoj su predstavili rezultate globalnog istraživanja trendova u dekarbonizaciji prometa, koja je zaključila da je elektromobilnost budućnost i najbolja opcija. To je konačni cilj kojemu težimo i za koji postoje dobre pretpostavke. Znao sam da sam našao najbolje rješenje pa sam tadašnjem ravnatelju EIHP-a dr.sc. Goranu Graniću predložio da napravimo istraživanje o razvoju elektromobilnosti u Hrvatskoj.“

          Institut je odlučio istražiti što je potrebno za ozbiljan razvoj elektromobilnosti, a to je istraživanje  pionirski ispred instituta vodio Dino. Izložio je studiju i predstavnicima hrvatske industrije nadajući se da će zajednički krenuti u izgradnju punionica i potrebne infrastrukture za električna vozila, budući da je za ozbiljnu promjenu, stvaran i brz zakret potrebna suradnja i međusektorsko djelovanje. Na žalost, taj plan nije uspio pa je Dino predložio da se plan razvoja elektromobilnosti predloži pojedinim gradskim vlastima. 

          „Prezentirali smo plan tadašnjem gradonačelniku Milanu Bandiću koji je odmah shvatio važnost ovog projekta, naručio je izradu studije e-mobilnosti za Grad Zagreb, što mi je dalo priliku da napravim iscrpnu analizu elektrifikacije mobilnosti i primijenio je na području Zagreba. Napravili smo studiju 2011. godine i njene rezultate objavili na press konferenciji, a da smo pogodili puls vremena pokazao je odjek ove pressice, brojni upiti novinara i objavljeni tekstovi. A onda smo krenuli i korak dalje i u dogovoru s rukovodstvom EIHP-a sam počeo razvijati prvu punionicu za električna vozila u Zagrebu. Moj moto je: ne treba čekati na druge, već pokazati svojim primjerom da je sve moguće i da je samo potrebno krenuti.“

          Ispred instituta je ubrzo osvanula druga u Hrvatskoj, a prva u Zagrebu punionica za električna vozila. Tek nakon toga su došli i ozbiljniji pozivi za suradnju i sudjelovanje u razvoju infrastrukture za punjenje električnih vozila. Kako je u predmetnom kompleksnom sustavu jedan od ključnih omogučitelja ICT sektor, koji bi trebao upravljati pametnom infrastrukturom za punjenje EV-a, bilo je potrebno naći mobilnog operatora koji je želio ući u program ovog iscrpnog razvojnog konzorcija.

          „Nakon pregovora i prezentacije projekta, ključni ljudi Hrvatskog Telekoma odlučili su ući s nama u razvojni projekt koji je trajao tri godine, a kako se meni tada bližio kraj sedme godine na poziciji istraživača u EIHP-u shvatio sam da je vrijeme za promjenu. Kao istraživač bih napisao studiju i onda je predao nekom drugom na izvođenje, a sve više sam želio biti s druge strane. Pogotovo kad govorimo o dekarbonizaciji prometa, koja je moj davni san. Želio sam gledati iz prve ruke kako se razvija mreža punionica i sudjelovati u elektrifikaciji prometa, biti na terenu i izgurati projekt do samog kraja.“

          Dao je otkaz i na kratko zaplovio u konzultantskim vodama, kao čelna osoba jedne španjolske tvrtke, a onda se javio Hrvatskom Telekomu s idejom da razvojni projekt koju su započeli u EIHP-u pretvore u novi proizvod. Kako je HT tad odlučio ući u posao prodaje električne energije, trebao im je energetski stručnjak. Dino je za taj projekt dobio posao, ali i odriješene ruke da uz prodaju električne energije može raditi i na projektu elektromobilnosti. I baš kad je posao s prodajom struje odlično krenuo HT je promijenio Upravu, koja odmah započinje dubinsko restrukturiranje tvrtke. Srećom, projekti na kojima je Dino radio postali su zanimljivi tvrtki.  

          „Kad je razvojni projekt završio, predložio sam zašto ne bi HT postao jedan od operatora mreže  punionica, što je vrlo sličan biznis temeljnom operatorskom. Nova je Uprava prepoznala vrijednost tog novog proizvoda i ja sam dobio mandat da se mogu tome posvetiti, što sam i radio od 2015. do 2022. godine. Uspostavio sam novi tim, razvio novu poslovnu granu i vrlo brzo je HT postao vodeći operator mreže punionica i pružatelj usluga punjenja električnih vozila u Hrvatskoj. Deutsche Telekom je prepoznao moj rad  i zamolio da uspjeh iz Hrvatske prepišem i na ostale zemlje na čijem je tržištu prisutan pa sam dvije godine proveo u avionu i bavio se evangelizacijom elektromobilnosti. U nekoliko smo zemalja uspjeli pokrenuti taj stream line elektromobilnosti od strane Telekoma. Imao sam priliku putovati u nove, meni nepoznate zemlje, motivirati tamošnje djelatnike Telekoma i promovirati ideju razvoja elektromobilnosti bez prisile da se to mora napraviti. Tako sam imao priliku pomoći razvoju elektromobilnosti i izvan granica Hrvatske.“

Iz korporativne garaže do liderske tržišne pozicije.

          Dinin neiscrpan altruizam i želja za stvaranjem boljeg svijeta doveo ga je i do Pantovčaka 2020. godine, gdje je na pro bono osnovama ima priliku s vremena na vrijeme podijeliti koji savjet s Predsjednikom Republike Hrvatske.

          Kako se u međuvremenu postupno broj električnih vozila povećavao i tržište se sve više razvijalo, bilo je potrebno pratiti taj tempo dodatnim ulaganjima prema kojima je Telekom bio neodlučan. Kako nisu bili sigurni žele li nastaviti s tim projektom, Dino je odlučio krenuti samo putem koji mu jamči da će do kraja ostati u poslovnom okruženju posvećenom elektromobilnosti. Kratko je radio kao direktor strategije održivosti u tvrtki E.ON Hrvatska, a onda je koncem 2023. godine došla poslovna ponuda koja se odnosila samo i isključivo za razvoj elektromobilnosti. Točno ono što je priželjkivao.

          „Krajem 2022. godine me je kontaktirao osnivač tvrtke GreenWay koji je u Slovačkoj napravio sličnu priču kao i ja u Hrvatskoj, iako je on tamo privatno krenuo s razvojem punionica. Kompaniju je osnovao 2011. u Bratislavi i ubrzo je postala vodeći operater punionica u Slovačkoj. Nakon 2016. šire se na Poljsku gdje također preuzimaju vodeću poziciju. GreenWay pruža usluge javnog punjenja na vlastitoj mreži punionica s više od 1000 punjača te dodatno omogućuju uslugu punjenja na oko 78.000 punionica. U 2022. godini GreenWay je privukao investiciju od gotovo 100 milijuna eura od dva privatna izraelska fonda što je otvorilo apetite i potrebu za širenje na nova tržišta. Hrvatska je kao turistička, tranzitna zemlja postala ozbiljan kandidat, a meni su ponudili da pokrenemo biznis, odnosno podružnicu slovačke tvrtke te da kao direktor osnujem novi tim. Prihvatio sam ponudu i zadatak da i u Hrvatskoj pozicioniramo GreenWay kao vodećeg operatora punionica za električna vozila u najkraćem mogućem roku. Greenway sad ima 7 zaposlenika, a plan nam je do kraja 2025. imati 30 zaposlenih i uložiti minimalno 30 milijuna eura u hrvatsku mrežu punionica u narednih 3 do 5 godina.“

          GreenWay planira na području Hrvatske izgraditi više od 300 ultrabrzih punjača nazivne snage 100 kW, a razlog za ulaganje u Hrvatsku je sve veći broj stranih vozača električnih automobila tijekom turističke sezone, ali i europska regulativa AFIR koja stupa na snagu u travnju 2024. koja zahtijeva značajno povećanje broja punionica u cijeloj Europskoj uniji. Hrvatska je s trenutačnim brojem instaliranih punjača čak 20 puta slabije razvijena od najrazvijenije Nizozemske te tri puta slabije u odnosu na prosjek Unije. Statistika kaže kako će se broj turista koji ulaze u Hrvatsku s električnim vozilima povećati sa sadašnjih 50.000 na barem milijun do 2030. godine, a za očekivati je da će ukupne potrebe za uslugama punjenja samo od inozemnih turista, na javnoj infrastrukturi trostruko premašiti sve domaće potrebe za punjenjem električnih vozila.

          „U 2023. prodano je više od 1,5 milijuna električnih vozila u Europskoj uniji, što je znatno povećanje od 37 % u odnosu na godinu ranije. Udio tržišta električnih automobila dosegnuo je 14,6 % u 2023. godini. Dobar dio njih vozit će se ljeti i na našim cestama i krajnje je vrijeme da se pripremimo za  njihov prihvat na našim prometnicama. Dosad je taj razvoj tekao sporadično, ali evo nakon dugo vremena konačno se nazire svjetlo na kraju tunela, mogu samo reći… stay tuned!“

          Upućeni već sad predviđaju kako će ulaganje GreenWayja udvostručiti broj brzih punionica u Hrvatskoj. A da su orijentirani samo na rezultate pokazuje i činjenica da uskoro planiraju otvoriti i prvu GreenWay ultra brzu punionicu u Slunju, na državnoj cesti D1, dok će Zagreb uskoro dobiti i prvi megavatni hub za punjenje s maksimalnim snagama punjenja do 400kW. Vrijeme e-mobilnosti tek dolazi, a Dino očekivano, predvodi taj val i živi je dokaz kako odgovori i rješenja dolaze kad se postave prava pitanja koja je on postavio davno u jednom zagrebačkom tramvaju.

          I sasvim je sigurno da od svog cilja neće odustati, sve dok u Hrvatskoj ne osvane svih 300, a možda i više punionica za električna vozila i kako više nikad niti jedno dijete ne bi moralo udisati smog s prometnica.