Dr. Hrvoje Stančin radi u jednoj od ponajboljih europskih tvrtki poznatoj u svijetu inovacija po svojoj razvojnoj tehnologiji, a brojne nagrade i priznanja svjedoče o vrijednosti njihovih proizvoda. Igrom slučaja ta se tvrtka nalazi u Zagrebu i u njoj rade gotovo isključivo hrvatski znanstvenici i inovatori. Tako se i dr. Hrvoje Stančin od nedavno našao u DOK-ING-ovom odjelu za energetiku koji istražuje mogućnosti uporabe otpadnih materijala za proizvodnju energije kroz proces rasplinjavanja. No priča o tome kako se razvijao njegov put do DOK-ING-a je doista nevjerojatna, jedna od onih – one in a million.  

Hrvoje je u osnovnoj i srednjoj školi bio odličan učenik, a volio je podjednako sve predmete. Pokazivao je možda malo veću sklonost humanističkim znanostima, posebice u srednjoj školi na natjecanjima iz povijesti. U tom je razdoblju počeo intenzivnije razmišljati o fakultetima koje bi mogao studirati, ali je ipak na njegovu listu dospio samo jedan – studij prava. Postojala je dublja veza s pravom jer ga je studirala njegova sestra, a i sklonost debatama nije odmogla. Sva sreća pa se umiješala viša sila i odvela ga na nevjerojatan životni put, a sve to zahvaljujući nesvakidašnjem zapletu pri izboru studija. 

 

„Osim povijesti oduvijek me privlačila i fizika, pogotovo sve što se tiče termodinamike. Zato me je profesor Ljubomir Car iz fizike, u Gimnaziji Fran Galović u Koprivnici koju sam pohađao, nagovarao da upišem neki tehnički fakultet. Iako mi je profesor Car bio možda i najdraži profesor, čuo sam ga, ali nisam baš reagirao. Sudbina se uključila u trenutku kad me je razrednica nagovorila da na državnoj maturi pišem i višu razinu matematike, za svaki slučaj. Tako sam i učinio, ali sam na listu fakulteta stavio samo pravo u Zagrebu. Roditelji su se zabrinuli i inzistirali da na popis stavim još jedan studij, za rezervu. Uvjeren u svoj izbor otišao sam na prijemni na pravo i upao među top 30 studenata. Strojarstvo u tom trenutku nije tražilo ekstra uvjete za dodatne predmete pa sam odlučio, reda radi, staviti i strojarstvo na listu. Ubrzo su stigli rezultati državne mature i ispalo je da sam upao i na pravo i na strojarstvo. I što sad? Nazvao sam bratića i prijatelje koju su završili ili su tada studirali strojarstvo, dobro se raspitao i donio konačnu odluku da ću ipak upisati FSB.“

 

Začuđujuće, ali njegova odluka o odabiru studija nije najbolje odjeknula kod roditelja. Iako su smatrali da je dobro imati rezervni plan, nisu svog sina vidjeli na tehničkom fakultetu. No što je njihovo negodovanje bilo veće to je u Hrvoju jačala odluka da ustraje u svom izboru.

 

„Možda sam čak iz zafrkancije upisao strojarstvo, iako mi je oduvijek bila zanimljiva ta priča o energetici i njenoj važnosti za budućnost našeg planeta. I tako sam, usprkos laganim skepsama doma, završio na strojarstvu. Prvu smo godinu zapravo samo ponavljali gradivo iz srednje škole. Bilo je i nekih novih lekcija, ali ništa nije bilo jako komplicirano. Zato velim svima koji imaju problema već na prvoj godini strojarstva da je bolje odmah odustati i potražiti sreću negdje drugdje. Prva godina je uistinu jednostavna u usporedbi s onim što dolazi kasnije. Tijekom studija bilo je malo drhtanja s termodinamikom i mehanikom fluida, ali sam ih na kraju redovno položio i na trećoj sam godini izabrao energetiku. Zapravo sam pri upisu na FSB znao kako ću kasnije odabrati taj smjer. To me je i privuklo na studij.“

 

Kao i u srednjoj školi i na fakultetu mu je bilo teško odlučiti se samo za jedno područje kojemu bi se posvetio. Znao je jedino da će to biti energetika, ali ga niti jedno područje nije posebno privlačilo. 

 

„U toj sam magli došao i do diplomskog i nisam znao koju temu odabrati, ali sam prije toga odlučio putovati, što je jedna od mojih velikih ljubavi. Strojarstvo je tom pogledu odličan studij jer možeš kombinirati praksu i putovanja pa sam tako ljeto prije diplomskog otišao u Tursku na jedan seminar. Zbog tog sam iskustva odlučio iskoristi pogodnosti programa Erasmus, otputovati negdje u inozemstvo i tamo započeti diplomski rad. Konzultirao sam se s profesorom Nevenom Duićem i Hrvojem Mikulčićem koji su mi ponudili Češku. Docent Mikulčić je pojasnio kako FSB ima suradnju s jednim fakultetom u Ostravi i dok je objašnjavao pokazivao mi je staklenku punu poliuretana pojašnjavajući kako bi se moj diplomski rad odnosio na to područje. U tom sam trenutku znao da postoji poliuretan, kojeg sam poznavao jedino kao PUR-pjenu, ništa više od toga. Nastavio je kako bi eksperimentalna analiza uzorka s ciljem korištenje takvog otpada u energetske svrhe bila izvrsna tema, a dotad nije bila obrađivana u diplomskim radovima. Budući da je to bilo novo, za mene neistraženo područje, zvučalo mi je zanimljivo i odmah sam prihvatio iako nisam imao pojma o tome što me čeka.

 

Prije odlaska u Ostravu trebao je istražiti svu literaturu o temi kojoj će posvetiti svoj diplomski rad. U obliku seminara je napisao teorijski pregled svih poznatih tehnologija, laboratorijskih metoda koje koriste poliuretan u energetske svrhe i napravio dubinsko istraživanje. Tako je s mnogo više znanja otišao u Češku.

 

„Erasmus me odveo na VŠB-TUO fakultet u Ostravi gdje sam odradio onaj najzabavniji dio diplomskog rada, a to su laboratorijski eksperimenti. Prije toga nisam imao baš neki afinitet prema kemiji, odnosno od svih prirodnih znanosti nju sam najmanje volio. I onda odaberem diplomski rad koji se gotovo potpuno bazira na kemiji. I sva sreća da jesam jer sam se nakon rada u tom laboratoriju na neki način zaljubio u kemiju. Kad vidiš kako i uz minimalne modifikacije u eksperimentu dobiješ nevjerojatne rezultate, staviš uzorke, provedeš neka mjerenja, izazoveš reakciju, ne znaš točno što se događa, ali te to uzbuđenje potakne da istražiš pozadinsku priču, probleme, prednosti i mogućnosti poboljšanja. Diplomski rad napisao sam u suradnji s mentorima na temu korištenja otpadnih materijala u energetske svrhe, ponajviše uporabom poliuretana koji termokemijskom obradom otvara mogućnost stvaranja alternativnih goriva.

U Ostravi je vidio kako u mnogočemu kaskamo za Češkom. Češka je oduvijek imala razvijenu industriju koja je nazadovala tijekom sovjetskog razdoblja, no s padom berlinskog zida nije pala i njena industrija. Nakon pada komunizma otvorili su zemlju i brojne su domaće tvrtke dali na upravljanje strancima. Očuvanjem većine industrijskih kapaciteta sačuvali su i ono najvažnije, neprocjenjivo znanje. Budući da je preživjelo znanje, preživjela je i suradnja s fakultetima.

 

„Škoda je recimo u Češkoj opremila laboratorij na Fakultetu psihologije, što se na prvu možda čini čudnim, ali je zapravo genijalan potez. Radili su na dizajnu upravljačke konzole, 'na onim tipkama po volanu', te su na fakultetu radili istraživanje koliko to tipkanje odvlači pažnju od ceste i vožnje i kako ih najbolje smjestiti. Tako bi to trebalo biti, industrija bi tako u Hrvatskoj mogla puno više surađivati s fakultetima. Odlično su i na državnoj razini iskoristili novac iz EU fondova. U Ostravi su na Sveučilištu uložili velika sredstva u istraživački centar i opremanje fakulteta te danas po semestru imaju oko 700 stranih studenata. Fakulteti su im jako popularni, zemlja je privlačna studentima i dobar dio financiranja fakulteta dolazi od stranih studenata koji plaćaju školarinu. Kod nas nije tako, a moglo bi vrlo lako biti. Jako kaskamo za njima jer često vodimo nepotrebne interne borbe umjesto da se fokusiramo na napredak.“ 

 

Uz program Erasmus je polako došao do kraja studija, diplomirao je i onda se posvetio istraživanju dostupnih poslova na tržištu rada. Nije ga privlačilo energetsko planiranje, niti isključivo uredsko- projektantski posao, a prilika za istraživački rad poput onog u Češkoj nije u tom trenutku bilo u Hrvatskoj. Dok je promišljao kamo će dalje javio mu se docent Mikulčić i spomenuo nastavak istraživanja teme iz diplomskog. Postojala je mogućnost pokretanja sličnog projekta istraživanja alternativnih goriva, no taj istraživački projekt na kraju nije zaživio. U međuvremenu se otvorilo radno mjesto na drugom projektu, ali je Hrvoje svejedno upisao doktorat na temu alternativnih goriva.

 

„Dio krivice za doktorat snosi i docent Mikulčić. Tijekom razgovora za posao, on je spomenuo moguću australsku kombinaciju s obzirom da se baš tada vratio s boravka na Macquarie University u Sydneyju kod prof. Vladimira Strezova. Profesor mu se žalio kako u Australiji imaju problem s privlačenjem studenata za doktorat, a s obzirom da se on bavi eksperimentalnim istraživanjima u području energetike, docent Mikulčić mi je sugerirao da bih mogao iskoristiti tu činjenicu i upisati tzv. dvojni doktorat. Prema tom scenariju dio doktorata bih odradio u Zagrebu, a dio u Sydneyju. To mi se jako svidjelo i brzo smo započeli proceduru. Stupio sam s prof. Strezovim u kontakt, dogovorili smo preliminarni način rada kroz koji ću nastaviti istraživanje proizvodnje alternativnih goriva iz različitih vrsta otpada. Trebao sam u međuvremenu napisati plan rada, metodologiju, očekivane rezultate i obrasce koje su potrebni za doktorat koji mi je na kraju bio odobren. Kako sam s Česima ostao u prijateljskim odnosima, dogovorili smo se da koristim njihove laboratorije i resurse dok sam u Zagrebu na doktoratu, a u Sydneyju će mi profesor Strezov osigurati sve potrebno za rad. Iako laboratorija nije bilo u Zagrebu, uspostavljanjem suradnje s Mašinskim fakultetom u Beogradu i Institutom Superior Tecnico u Lisabonu, mogao sam putovati i raditi u drugim institucijama što mi je izrazito pomoglo u izgradnji sebe kao istraživača, ali i osobe.

 

Hrvoje je u međuvremenu radio i na drugim projektima koji su ponajviše uključivali istraživanje plave energije. No, s vremenom je postajalo sve jasnije kako je pronašao svoje idealno područje znanstvenog istraživanja koje je bilo usko povezano i s njegovim osobnim interesima i motivima. 

 

„Gospodarenje otpadom je vrlo kompleksno, ali nevjerojatno zanimljivo područje. Istraživanje koje sam radio savršeno je spajalo energetiku i otpad koji je jedan od glavnih problema čovječanstva te je bilo u potpunosti u skladu sa mojim afinitetima. Samo pitanje gospodarenja otpadom je nešto što me interesiralo baš onako, oduvijek, te je doktorat bio odlična prilika za stjecanje ogromnog znanja, ali i mogućnost da svojim djelovanjem pokušam sudjelovati u rješavanju tog globalnog problema. Prve dvije godine doktorata sam proveo u Zagrebu, a onda sam u travnju 2022. otišao na godinu dana u Australiju. Australija je bila san moje sestre, čak je u indexu imala zastavu Australije, ali meni nikad nije bila zemlja koju sam želio posjetiti. Sestru sam čak zezao zbog te ljubavi prema Australiji kad smo bili klinci. Ja sam tip kojemu više odgovaraju sjevernije i hladnije zemlje, poput Kanade. Ali budući da se takva prilika ne propušta otputovao sam na drugi kraj svijeta, u zemlju koju nikad sam ne bih odabrao, i kako to obično biva, pojeo sam svoje riječi i apsolutno se i potpuno zaljubio u Australiju.“

 

Australija je zemlja koja ga je dočekala s osmjehom na licu. Doslovce. Čim je sletio u Sydney oduševio se načinom života, posebice kako su doista srdačni, otvoreni i žive u skladu sa popularnom australskom uzrečicom 'no worries mate'. Svi su bili opušteni, nasmijani, sretni, a dojmilo ga se i kako ondje nije čudno na poslu se pojaviti u japankama i u kratkim hlačama. Velika je naravno prednost što se u Australiji govori engleski pa se Hrvoje vrlo brzo uklopio.

 

„Nakon mjesec dana mi je bilo kao da sam doma, a ljudi su doista nevjerojatno srdačni. Australci vole sportske aktivnosti, a ja obožavam sport pa sam se odmah uključio u nogometni klub i vrlo brzo upoznao ekipu. Imao sam i super cimere i kolege na poslu s kojima sam i danas često u kontaktu. Naravno, najljepše od svega bilo je proputovati gotovo cijeli kontinent uključujući Novi Zeland u čijim fotkama i danas često uživam. Priroda je tamo doista nevjerojatna te bih svakome preporučio da posjeti te zemlje."

 

Svidjelo mu se i zakonsko uređenje države i pravila koja svi poštuju. Smatra kako je zbog njih život ondje jednostavno lakši i jednostavniji. S druge strane mogućnosti za zaradu se mogu naći svugdje i poslovno poticajna kultura je možda i jedan od razloga zašto je teško privući ljude na doktorat. Većina Australaca već nakon preddiplomskog studija kreće na tržište rada ili u poduzetničke vode.  

 

„Više su fokusirani na to kako u zadanim okvirima izvući najviše za sebe. Većina ima redovne poslove tijekom studija te se nerijetko odlučuju na pokretanje vlastitih biznisa unatoč riziku. Mogući neuspjeh se ne doživljava dramatično kao kod nas. Ako nije išlo, zatvori se tvrtka u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima i idemo dalje. Fakulteti su relativno skupi što znači da će ih odabrati samo oni koji ih namjeravaju i završiti. Imaju toliko fantastičnih mogućnosti za zaradu da će Australci triput razmisliti o diplomskom studiju, a kamo li o doktoratu. Na moju sreću! Društvena klima je doista pozitivna te takvo okruženje tjera da budeš što proaktivniji. I kad me netko pita što mi je najbolje u Australiji - to je to, ta društvena klima koja je inspirirajuća i u njoj daješ najbolje od samog sebe. Iako su, priznajem, zakonski neke stvari možda malo čudno postavljene, ali ako djeluješ po njima nemaš problema, a život postaje jednostavniji bez hvatanja krivina.“

 

Od osobe kojoj Australija nije bila top zemlja, postala je mjesto koje mu je bilo neopisivo žao napustiti. Ta je ljubav otišla tako daleko da je čak pomislio kako bi bilo idealno ondje nakon doktorata potražiti zaposlenje i ostati malo duže. Bilo mu je i ponuđeno jedno radno mjesto, no upleli su se komplicirani australski zakoni i prijašnje obveze. Morao se vratiti u domovinu zbog ugovora prema kojem je doktorat trebao završiti u Zagrebu, a s druge strane Australija je zahtijevala posebnu vizu koju u tako kratkom roku nije mogao dobiti.

 

„Vratio sam se u Zagreb tužan što ostavljam Australiju, ali sam veoma brzo po dolasku doktorirao i onda sam opet bio na križanju. Zapravo sam najviše želio raditi negdje u području istraživanja i razvoja tehnologije. Kako sam tijekom doktorata bio u kontaktu s Danicom Maljković iz DOK-ING-a, znao sam kako su krenuli s razvojem uređaja za uplinjavanje otpada koji se ne može reciklirati. Ispričao sam joj što sam radio na doktoratu, kojim sam se istraživanjem bavio, a prvi smo sastanak imali nakon obrane teme doktorata. Posjetio sam tvrtku, pokazali su mi proces, ispričali koji im je cilj i što traže dalje. Pun dojmova otišao sam na more razbistriti glavu. Tijekom kampiranja na Dugom otoku u razgovoru s prijateljima postajalo je jasno. Pa koja je vjerojatnost da se otvori mogućnost nastavka istraživanja iz područja mog doktorata, ali na industrijskoj razini i to u Zagrebu? To je stvarno one in a million šansa, prilika koja se ne propušta. Nazvao sam Danicu i rekao joj da želim raditi za njih.“

 

Kad ih je obavijestio o svojoj odluci, njegovi profesori s FSB-a, Neven Duić i Hrvoje Mikulčić su se složili kako je to najbolji izbor.

 

„S mentorima i suradnicima iz akademije održavam kontakt i suradnju i dalje, ali mogu reći kako prebacivanjem u industriju nisam pogriješio. DOK-ING radi na procesima rasplinjavanja, dok sam se ja bavio pirolizom otpadnih materijala što je malo drugačija priča, ali je termoenergetski, termokemijski proces pa je s te strane slično. Rad u DOK-ING-u vrhunska su prilika i san za svakog procesno-energetskog inženjera. Sve ono što smo u teoriji računali, o čemu smo čitali, što su nam drugi pokazivali može se vidjeti na njihovom postrojenju. Za nekoga tko je završio procesnu tehniku vidjeti stroj, kakvog ima DOK-ING za proces rasplinjavanja i ne postoji dio koji nije implementiran na njemu, neprocjenjivo je iskustvo. Slično je i s prikupljanjem praktičnih inženjerskih znanja, čak ne toliko istraživačkih već baš inženjerskih znanja. U devet mjeseci koliko radim ondje sam naučio jako, jako puno. Baš me je vratilo na one klasične inženjerske postavke i prisjetio sam se nekih stvari kojima se nisam toliko aktivno bavio.“

 

Osim znanja i neprocjenjivog iskustva voli i dinamičnost sadašnjeg posla. Niti jedan dan nije isti, što je čar rada u istraživanju i razvoju. Svaka nova varijanta donese novi izazov i novi plan rada.

 

„U životu treba biti otvoren za nove izazove. Možda i neće ispasti tako dobro, ali sebi duguješ barem probati. Najvažnije je na kraju dana biti siguran da si dao sve od sebe. To mi je baš jako važno i zato sam sretan što sam odabrao DOK-ING i posao u industriji, nakon istraživačkog rada na fakultetu koji je dijametralno suprotna realnost. To će mi pokazati što dalje, otvorit će mi nove mogućnosti i spoznaje. Rekao bih da je ključ mog uspjeha bio dobar izbor fakulteta pa onda odabir diplomskog rada oko kojeg sam se doista potrudio i stvarno sam ga dobro odradio. Ali najviše sam ponosan na svoj doktorat (Proizvodnja alternativnih goriva termokemijskim postupcima obrade otpadnoga materijala), zbog kojeg sam mnogo toga žrtvovao. Trebalo je doći k sebi nakon povratka iz Australije, radio sam nekoliko mjeseci i poslije posla pisao doktorat.“

 

A je li zaboravio Australiju? Koliko ga je iskustvo života i rada u drugima zemljama promijenilo? Može li život i rad u Hrvatskoj uopće konkurirati izboru koji se otvara mladom stručnjaku koji, objektivno gledano, svojim znanjem i stručnošću, vrhunski plaćen posao može dobiti bilo gdje?

 

„Nisam zaboravio život down under i često se sjetim lijepih trenutaka provedenih ondje. Generalno me život negdje vani i dalje privlači, ali razmislit ću o odlasku jedino ako se otvori neka super dobra prilika. Ovdje mi je trenutno OK iako nisam siguran da kao država idemo u dobrom smjeru.“

 

Od slučajnog odabira fakulteta do nevjerojatne putanje koja ga je odvela na drugi kraj svijeta, a onda i u prestižnu tvrtku koja polako ispisuje nova poglavlja energetike. To je putanja koju doista nije mogao ni zamisliti kad je na drugo mjesto popisa svojih željenih studija upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje. 

 

„Strojarstvo se na kraju pokazalo vrhunskim izborom i nije mi žao što sam ga izabrao. Studij prava me sigurno ne bi mogao odvesti do Australije. Generalno su prilike koje su se otvorile sa strojarstvom i tehničkim studijem apsolutno nevjerojatne. Zato se trebamo malo više potruditi da što više studenata upisuje tehničke studije, da shvate koliko je strojarstvo odličan studij. Energetika je naravno fantastičan odabir zato što ide u milijun smjerova i pruža jako puno mogućnosti.“

 

Samo jedna od njih su i putovanja, koja Hrvoje obožava i kad god može putuje. Strastveni je sportaš i osoba koja živi život punim plućima ili kako kaže za sebe "više volim vjetar, nego mirnu luku". A i ljubav prema debati je došla do izražaja kroz posao u akademiji i DOK-ING-u kad na konferencijama ili poslovnim sastancima treba uvjeriti nekog da vjeruje u ono što radi. Voli zapadnu radnu etiku i mentalitet, ali i opuštenost našeg područja koji uz posao cijeni i život.  

 

"Za sve što sam postigao zaslužni su i neki principi kojih se držim. Prvo i osnovno - ako imaš želju nešto naučiti, sigurno ćeš naučiti, ako želiš nešto napraviti – sigurno ćeš to i napraviti. Najgora je stvar odustajanje! Moje zlatno pravilo je - ne prihvaćati stvari ako te ne zanimaju! Tada ih sigurno nećeš dobro napraviti i stvorit ćeš puno problema sebi i drugima. Ali ako te zanimaju neke stvari i teme, ali nisi siguran u svoje znanje, nije važno, naučit ćeš. To je nešto u čemu sam apsolutno kategoričan. Sve se svede na to koliko truda uložiš - toliko ćeš povratno i dobiti. Smatram da je uspjeh u karijeri prilično važan i utječe na  mnoge sfere naših života. Naravno, uspjeh ima tisuće definicija te za svakog predstavlja nešto drugo. Volio bih stvoriti vlastiti posao koji bi omogućio da se bavim temama od osobnog interesa uz određenu dozu fleksibilnosti radnog mjesta i vremena. Mislim da bi to otvorilo mogućnost maksimalnog iskorištavanja prilika koje nudi život što mi je također važno."

 

Tajna Hrvojevog uspjeha leži i u njegovoj spremnosti da prihvati sve što život baci pred njega, čak i kad se to ne uklapa u njegove planove. Zato je njegovo 'DA' uvijek bilo višestruko nagrađeno i odvelo ga je na nevjerojatan put. Sasvim je sigurno kako će i sve nove planove ostvariti ma kako ga život odveo do njih.