U svijetu u kojem se tehnologije mijenjaju iz godine u godinu, održati se u struci znači stalno učiti, prilagođavati se i ulagati u svoje vještine. U takvom okruženju nije presudno samo formalno obrazovanje, nego sposobnost razumijevanja problema i snalaženja u nepoznatom. Upravo je tim putem krenuo i Fran Jakšić, koji je nakon studija strojarstva zakoračio izvan okvira svoje struke i ušao u svijet računalnog vida i umjetne inteligencije. Kao Senior R&D Engineer i voditelj tima u Visage Technologies, danas radi na razvoju tehnologija koje omogućuju vozilima da “vide” i razumiju svijet oko sebe. Iako to nije bilo područje koje je studirao, brzo je prepoznao prostor za rast — i vlastiti potencijal. Njegov profesionalni put nije bio pravocrtan niti pomno isplaniran, ali ga je, gotovo intuitivno, doveo u jedno od najperspektivnijih područja suvremene tehnologije.

Prirodne znanosti kao obiteljsko nasljeđe

Fran je rođen i odrastao u Zagrebu, u obitelji u kojoj su matematika i prirodne znanosti bile dio svakodnevice. Otac je studirao fiziku, majka farmaciju, a sestra matematiku. Nije stoga neobično da su ga odmalena privlačili analitički način razmišljanja i prirodne znanosti. Matematičku V. gimnaziju upisao je s jasnim interesom za prirodne predmete. Osnovnu školu završio je u zagrebačkoj Sloboštini, gdje su ga kvalitetni nastavnici matematike i fizike dodatno potaknuli na istraživanje i produbljivanje znanja.

„Jedno vrijeme čak sam mislio da ću nakon srednje škole studirati matematiku na PMF-u, ali sam odustao. Tada mi se činilo da nema mnogo konkretnih poslova nakon matematike. Ironično je da sam danas u Visage-u okružen diplomiranim matematičarima koji su itekako traženi na tržištu rada. A ako me nešto posebno zanimalo kao mladića — to su bili automobili. No od tog sna sam odustao jer sam bio svjestan koliko je teško pronaći posao u toj industriji (u Hrvatskoj).“

Njegov srednjoškolski prosjek možda nije bio među najboljima, ali je odražavao interes za tehniku i prirodne znanosti. Kada je došlo vrijeme za odabir studija, odluka je pala gotovo u posljednji trenutak — i to bez velikog strateškog plana.

Strojarstvo kao široka polazna točka

Fran je razmišljao o različitim opcijama – građevini, FER-u, studiju matematike na PMF-u. Građevina ga je privlačila jer ostavlja vidljiv, opipljiv trag u prostoru — zgrade i konstrukcije koje postaju dio svakodnevice. Ipak, odlučio je upisati strojarstvo.

„Doslovno sam u zadnji tren odabrao strojarstvo. Već je bila odrađena matura i online prijava. Odlučio sam se za strojarstvo jer znam par ljudi koji su nakon studija strojarstva završili u nekoj drugoj struci. Dakle dovoljno je široko područje da poslije mogu krenuti u bilo kojem smjeru, a kako sam oduvijek volio popravljati stvari tako sam se odlučio za taj studij. Ne znam bih li danas bio ovdje da nisam upisao strojarstvo. Možda i bih, možda bi mi bilo lakše da sam završio neki drugi fakultet, ali to nikad nećemo znati.“

Upisao je Fakultet strojarstva i brodogradnje s nadom da će se tijekom studija iskristalizirati područje kojem će se dugoročno posvetiti. Nije mogao znati da će ga upravo ta širina na kraju odvesti u svijet umjetne inteligencije — i natrag do automobila koji su ga fascinirali još u djetinjstvu, ali na posve drukčiji, gotovo futuristički, tehnološki sofisticiran način.

Prve godine FSB-a i energetika

Prve dvije godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje bile su intenzivne i zahtjevne. Za razliku od srednje škole, ondje više nije bilo prostora za selektivno učenje – svaki je predmet bio važan, a tempo je bio nemilosrdan.

„Dugo sam se provlačio u srednjoj školi. Volio sam matematiku i fiziku, ali sam druge predmete zanemarivao. Na strojarstvu toga nema – svaki je predmet važan i mora se učiti, pogotovo prve dvije godine. Imao sam sreću jer sam bio okružen dobrim društvom – nekoliko prijatelja iz MIOC-a i još nekoliko kolega. Zajedno smo učili, zajedno prolazili sve te predmete i mislim da je to bio jako dobar način da se prođe FSB. To je bio ključ uspjeha.“

Upravo je to razdoblje oblikovalo njegove radne navike. Kroz sate provedene nad knjigama i zajedničko rješavanje zadataka stekao je disciplinu i upornost koje će se kasnije pokazati presudnima u profesionalnom životu. Na drugoj je godini odabrao procesno-energetski smjer, na trećoj energetiku. Činilo mu se da je riječ o području koje nudi široku i univerzalnu primjenu – gotovo sigurnu kartu za budućnost.

„Mislio sam da s energetikom ne mogu pogriješiti. Čak i da se odlučim odseliti, s energetikom uvijek i u bilo kojoj zemlji mogu pronaći posao. Vodio sam se i iskustvima starijih kolega – neki od njih, ili njihova starija braća, nakon strojarstva radili su poslove koji nisu imali puno veze sa studijem. Zato sam mislio da sam s energetikom siguran. Široka lepeza poslova, u struci ili izvan nje. Jedino moram priznati da je to bio stvarno težak smjer.“

Tijekom treće godine, kao i mnogi drugi studenti, počeo je razmišljati o tome da dio studija provede u inozemstvu. Ideja o odlasku polako je sazrijevala, a presudnu ulogu u toj odluci imao je profesor Neven Duić, koji je generacijama studenata otvarao vrata međunarodnih iskustava i poticao ih da razmišljaju izvan granica Hrvatske.

EPFL – Švicarska kao prekretnica

Nekoliko njegovih kolega odabralo je Dansku i Sveučilište Aalborg, dok je Fran maštao o Francuskoj. Prijavio se i na Politehniku u Milanu, a onda je uočio fakultet smješten u francuskom govornom području Švicarske – EPFL(Swiss Federal Technology Institute of Lausanne).

„Kao dijete išao sam u francuski vrtić u Zagrebu. Učio sam francuski u osnovnoj i srednjoj školi, ali sam ga s vremenom zaboravio. Htio sam ga obnoviti, pa sam zato odabrao EPFL. U Švicarsku sam otišao na četvrtoj godini, ali sam istovremeno upisao diplomski studij na FSB-u, za slučaj da ne uspijem otići. Bilo je to odlično iskustvo. Oduševio me njihov način studiranja i veličina kampusa – sve je djelovalo impresivno. Tada, prije gotovo deset godina, to je sveučilište imalo budžet usporediv s cjelokupnim budžetom hrvatskog Ministarstva obrazovanja. A školarina je bila iznenađujuće niska – mislim da se tada plaćalo oko 300 do 400 franaka po semestru. Studij je bio drugačiji nego kod nas. Gotovo svaki predmet imao je obavezan grupni projekt. Sam sam slagao raspored, nije bilo klasičnih obaveznih predmeta – morao sam sam birati što želim učiti. To mi je dalo osjećaj odgovornosti, ali i slobode. Fantastično iskustvo.“

Osim njega i jednog studenta kemije, na EPFL-u tada nije bilo drugih studenata iz Hrvatske. Gotovo 50 posto studenata bili su stranci. Vrlo brzo shvatio je da na studij dolazi s čvrstim temeljima, osobito iz termodinamike, s kojom su se mnogi kolege mučili. Znanje stečeno na FSB-u omogućilo mu je sigurnost i lakše snalaženje u novom akademskom okruženju. Iako je očekivao da će studirati na francuskom jeziku, sva su predavanja bila na engleskom.

„Zapravo se ondje gotovo uopće nije govorio francuski. U kampusu je dominirao engleski, a u studentskom gradu rijetko tko je govorio francuski. Cimer mi je bio Francuz iz Pariza koji nije najbolje znao engleski, ali kako smo zbog nastave svi morali komunicirati na engleskom, i s njim sam razgovarao na engleskom. Tako sam došao s lošim francuskim – i s gotovo jednako lošim francuskim i otišao.“

Prvi ozbiljan susret s programiranjem

Predavanja profesora Françoisa Maréchala probudila su u njemu novu iskru. Nakon prvog projekta koji je radio pod njegovim mentorstvom, iz semestra u semestar birao je kolegije koje je upravo on predavao. I upravo je tu, gotovo neprimjetno, počela njegova ljubav prema programiranju.

„Radio sam na programiranju softvera za optimizaciju velikih petrokemijskih i drugih industrijskih postrojenja koja koriste velike količine topline. Bavili smo se pinch analizom, a profesor Maréchal je imao dobru suradnju s petrokemijskom kompanijom INEOS u kojoj sam odradio praksu i diplomski rad. Ta kompanija ima postrojenja diljem svijeta, a moj je zadatak bio napraviti energetski audit na jednom postrojenju u Njemačkoj. Tamo sam proveo šest mjeseci – slagao model postrojenja i tražio mogućnosti za optimizaciju. Napisao sam i diplomski rad, ali ni tada mi još nije ‘sjelo’ da je programiranje nešto čemu želim posvetiti karijeru. Znao sam samo da me to područje nevjerojatno zabavlja. U tom trenutku nisam razumio zašto mi se programiranje toliko sviđa, ali bilo mi je izvrsno. Otvaralo mi je potpuno nova područja i projekte, a u njih sam se mogao upustiti jer se, za razliku od mnogih drugih, nisam morao mučiti s termodinamikom – nju sam temeljito savladao na FSB-u.“

Upravo je ta faza bila tiha prekretnica – još bez velikih odluka, ali s jasnim osjećajem da ga kod i logika privlače više nego klasično inženjersko projektiranje.

Visage Technologies – ulazak u svijet računalnog vida

Iako je razmišljao o ostanku u inozemstvu, odlučio se vratiti u Hrvatsku. Prilike koje su mu se nudile u Švicarskoj nisu ga u potpunosti privlačile, a ni način života – u kojem je, kako kaže, pojedinac često izoliran i prepušten sam sebi – nije mu dugoročno odgovarao. Vratio se u Zagreb i suočio s realnošću domaćeg tržišta rada. Nakon nekoliko mjeseci potrage zaposlio se u EKONERGU kao konzultant u energetici, gdje je ostao nekoliko godina.

„U EKONERG-u sam radio na raznim projektima, od studija za razna energetska postrojenja, modeliranja u zgradarstvu, ali i ondje sam dobio priliku programirati – u EKONERG-ovu softveru za optimizaciju elektroenergetskih i termoenergetskih postrojenja. Nisam bio autor tog softvera, ali sam dobio priliku detaljno se upoznati s njim prepisujući ga u drugi programski jezik, dodajući nove opcije i funkcije, i tada sam shvatio da mi to stvarno leži. Uživao sam u tom procesu više nego u ijednom drugom dijelu posla.“

Polako je postajalo jasno da ga upravo programiranje najviše privlači kao životni poziv. U trenutku kada je to u potpunosti osvijestio, ukazala se i prilika da krene tim putem. Vrhunska tehnološka i inovativna tvrtka Visage Technologies širila je poslovanje i tražila nove talente za rad u zagrebačkom odjelu za istraživanje i razvoj. Iako to nije bilo u potpunosti njegovo područje, odlučio im se javiti te je vrlo brzo pozvan na razgovor za posao.

„Svidjela mi se i misija tvrtke te tehnologija koju razvijaju. Stvarno sam želio dobiti taj posao i ondje se razvijati. Jedan dio intervjua bio je programiranje u C-u, što dotad nikada nisam radio pa sam se morao dobro pripremiti. Drugi dio intervjua posebno mi se svidio – dobio sam znanstveni članak koji sam morao analizirati, a zatim ga na razgovoru za posao prezentirati i o njemu raspravljati. I dobio sam posao. Od 2021. godine u tvrtki Visage Technologiesi radim ono što volim – programiranje. Dodatni je bonus što radim u automobilskom odjelu (Automotive division), što je ujedno bio moj dječački san.“

Visage Technologies je švedsko-hrvatska tvrtka koja već više od 20 godina razvija vrhunsku tehnologiju za praćenje i analizu lica temeljenu na računalnom vidu i umjetnoj inteligenciji. Algoritmi nastali u njihovoj automobilskoj diviziji ugrađeni su u vozila poput Mercedes-Benz S-klase, Cadillac Escalade, BMW-a te Polestara. Tvrtka se nekoliko godina zaredom nalazi među najbrže rastućima u svojoj kategoriji, a posebno se ističe snažnim fokusom na istraživanje i razvoj – gotovo 70 posto zaposlenika radi upravo u R&D-u. Time se Visage Technologies svrstava među tehnološki najintenzivnije kompanije u svom području, a njihov ključni istraživačko-razvojni centar nalazi se upravo u Zagrebu. Za Frana je to značilo ulazak u svijet računalnog vida i umjetne inteligencije – i konačno spajanje svega što ga je godinama privlačilo: analitike, inženjerstva i programiranja.

R&D, Qualcomm i sigurnost u prometu

Visage Technologies danas ima posebno važnu ulogu u automobilskoj industriji, gdje razvija algoritme automobilske percepcije. Tvrtka već godinama surađuje s globalnim tehnološkim liderima, među kojima se posebno ističe Qualcomm. Fran, koji je nekoć sanjao o radu u automobilskoj industriji, danas radi upravo u tom – gotovo futurističkom – segmentu razvoja.

„U firmi postoji nekoliko odjela. Jedan dio je konzultantski, gdje radimo projekte za druge tvrtke – uglavnom u području računalnog vida (computer vision) i strojnog učenja. Jedan od najvećih projekata, na kojem radim praktički od prvog dana, jest projekt za Qualcomm. U automobilskom sektoru Qualcomm ima ključnu ulogu u razvoju sustava koji vozilima omogućuju veću sigurnost i postupno uvođenje autonomne vožnje. Tehnologija se temelji na kamerama postavljenima na vozilu. Sustavi obrađuju slike i prepoznaju druga vozila, pješake, prometne znakove, oznake na cesti i potencijalne opasnosti. Na temelju tih informacija automobil može reagirati brže od čovjeka – automatski zakočiti, zadržati vozilo u prometnoj traci ili prilagoditi brzinu vožnje. To su sustavi koji već danas spašavaju živote i čine temelj naprednih sigurnosnih funkcija. Njihov cilj nije zamjena vozača, nego povećanje sigurnosti i smanjenje prometnih nesreća. Trenutno na projektu za Qualcomm radi oko 110 ljudi.“

Za nekoga tko je kao dječak sanjao automobile, ovo je bio neočekivan obrat – automobili su se vratili u njegov život, samo u daleko sofisticiranijem obliku. Osim rada na razvoju tehnologija budućnosti, Fran se odlučio okušati i u novoj ulozi – u vodstvu tima. Trebalo je na godinu dana zamijeniti kolegicu koja je otišla na porodiljni dopust, a on je to vidio kao priliku za eksperiment.

„Godinu dana sam si postavio kao probni rok – da vidim odgovara li mi ta uloga. Ako mi se ne svidi, kad se kolegica vrati, mogu se vratiti isključivo tehničkom radu. Ali pokazalo se da mi se ta uloga stvarno sviđa. Mi smo organizirani u male timove – idealna veličina je između četiri i sedam ljudi. Ako nas je više od sedam, tim se dijeli. Tako je u međuvremenu nastao i moj tim, a ja sam dobio priliku trajno preuzeti vodstvo. Moj stil je jednostavan – pustim ljude da rade samostalno i interveniram samo kad je potrebno. Najviše me veseli rad s mlađim inženjerima i pomaganje u njihovu profesionalnom rastu.“

Većina njegovih kolega dolazi s FER-a i PMF-a, no ima i nekoliko inženjera sa strojarstva – tako da Fran nije jedini s diplomom FSB-a. Na kraju se dogodilo upravo ono čemu se nadao kad je birao studij: završio je fakultet koji mu je omogućio rad u gotovo bilo kojoj industriji.

„Danas sam najsretniji u R&D-u, u istraživanju i razvoju. Iskreno, mislim da bih bio duboko nesretan da nisam u tom području. Da sam ostao isključivo u klasičnoj strojarskoj struci i, primjerice, projektirao standardne inženjerske sustave, to bi me dugoročno iscrpilo. S druge strane, da sam završio FER i završio radeći isključivo web-stranice ili aplikacije, vjerojatno bih bio jako nesretan. Možda bi mi na ovom poslu danas bilo nešto lakše da sam studirao FER, barem u početku. Ali to je sada nevažno. Tu sam gdje jesam – i zapravo imam najbolje od oba svijeta. Često razmišljam o primjenama strojnog učenja u energetici, tako da nisam zatvorio vrata strojarstvu. Ta tehnička širina mi i dalje puno znači. A s druge strane, Visage Technologies provodi niz različitih projekata i unutar firme postoji mnogo prilika za razvoj. Stvarno mislim da sam na najboljem mogućem mjestu.“

Visage Technologies – širi kontekst

Osim u automobilskoj industriji, Visage Technologies svoju ekspertizu primjenjuje i u nizu drugih područja. Upravo iz dugogodišnjeg znanja u analizi i praćenju lica nastao je Arbelle, rješenje za virtualno isprobavanje šminke temeljeno na umjetnoj inteligenciji i proširenoj stvarnosti, koje danas koriste neke od najpoznatijih svjetskih beauty kompanija. Kroz godine, Visage Technologies je ostvario suradnje s brojnim globalnim imenima poput Samsunga, Disneyja, Armanija i Škode, ali i s vodećim visokoobrazovnim institucijama, među kojima su United States Naval Academy, Princeton University, Rutgers University, City College of New York i McGill University.

„Riječ je o tehnologiji koja otvara gotovo neograničene mogućnosti za profesionalni rast. Tvrtka mi je omogućila da gotovo svake godine putujem i sudjelujem na međunarodnim konferencijama iz područja računalnog vida i strojnog učenja. Svake godine naučim nešto novo. Puno radova, puno ideja. To me pokreće.“

Čovjek iza inženjera

Osim zbog posla, Fran voli putovati – zbog samog putovanja i otkrivanja novih mjesta. Tu strast dijeli sa suprugom. Prije nego što prošire obitelj, žele ispuniti još nekoliko putnih želja.

„Prošao sam sa suprugom gotovo sve kontinente. Nedavno smo bili u Australiji i ostala nam je još samo Antarktika – kad i nju obiđemo, vidjet ćemo baš sve kontinente. Putovali smo dosta, po različitim dijelovima svijeta. Čak smo se i vjenčali prije dvije i pol godine na Islandu. Posao je važan, ali nije sve. Važno je biti zadovoljan – i privatno i profesionalno.“

Na kraju se pokazalo da širina koju je tražio pri odabiru studija nije bila sigurnosna mreža, nego prednost. Strojarstvo mu je dalo temelj, programiranje novi smjer, a istraživanje prostor za stalni napredak. Dok dio domaće javnosti još uvijek misli da se vrhunska tehnologija razvija negdje drugdje, Fran svakodnevno radi na sustavima koji završavaju u automobilima diljem svijeta – iz Zagreba. Izabrao je najbolji put - onaj koji mu je otvorio najviše mogućnosti.