Moglo bi se reći kako su Borisu Majcenu energetika i strojarstvo zapisani u genima. Unatrag nekoliko generacija s očeve strane obiteljskog stabla Majcenovih nekoliko je inženjera strojarstva. Njegov prapradjed Andrija, osim što je bio carski i kraljevski građevinski "inžinir" bio je i upravitelj Mirogoja. Pradjed Kamilo je bio banski savjetnik za elektrifikaciju Hrvatske. Djed Marko je studirao strojarstvo, a na Fakultetu strojarstva i brodogradnje bio je profesor te jedno vrijeme i prodekan. Bio je voditelj Zavoda za energetska postrojenja na FSB-u i sudjelovao u osnivanju Instituta sedamdesetih godina prošlog stoljeća (danas Centar za transfer tehnologije). Borisov je otac studirao na FSB-u, a jedno je vrijeme ondje i radio kao asistent. Boris je nakon srednje škole pomislio kako bi možda prekinuo krug i upisao fiziku na PMF-u, no sudbina je ipak htjela da nastavi obiteljsku tradiciju. Upisao se na FSB i kasnije odabrao smjer Energetska postrojenja.

          „I djed Marko i otac Andrej su se bavili turbinama pa su energetska postrojenja bila za mene logičan smjer. I tako sam ja postao peta generacija inženjera. Čak i djed s mamine strane, iako je bio pravnik rodom iz Šibenika, ima veze s inženjerima – njegov se otac bavio električnom energijom i sudjelovao u izgradnji rasvjete grada Šibenika.“

          Boris se na Fakultetu strojarstva i brodogradnje osjećao kao doma. Osim oca i djeda na fakultetu je radila i njegova majka Morana - predavala je matematiku. Boris je roditelje od malih nogu posjećivao na fakultetu i tako upoznao profesore i djelatnike FSB-a. Zato ih je doživljavao drugačije od većine studenata, a zasigurno i oni njega. S jedne strane je ponekad godilo biti prepoznat, a s druge je strane to znalo biti i teret te je morao paziti da se negdje ne osramoti. Iako je bio među najboljim studentima, nije baš redovito polagao ispite. Na valu uvođenja "Bolonje" dogurao je po prethodnom programu studija do apsolventure s nepoloženih pola od svih ispita na studiju. Kad je shvatio da će tim tempom postati "vječni student“, trgnuo se i počeo učiti.

          „Grozan sam kampanjac. Termodinamike, mehanike fluida i druge teže ispite sam redovno polagao jer su me intrigirali, ali sam manje predmete uporno odgađao i nakupljao. Poslije sam saznao da je i tata slično kao i ja na kraju imao veliki broj zaostalih ispita, ali ih je sve dao u godinu dana. A ja sam čini se oborio njegov rekord. Imao sam više ispita od njega, a položio ih isto tako brzinski.“

          I otac i djed su se znatan dio karijere bavili projektiranjem i proizvodnjom plinskih i parnih turbina te su bili vezani uz tvornicu Jugoturbina u Karlovcu od njenog osnutka kroz brojne faze razvoja. Osim što je ondje odradio dvije obavezne industrijske prakse, Boris je često dolazio u obilazak tvornice prije studija.

          Studirao je ukupno sedam godina, oko dvije godine duže od predviđenog, a onda je opet krenuo očevim stopama i zaposlio se u tvrtki u kojoj je otac tada radio kao projektant. I bilo je to odlično iskustvo.

          „Tata je izvrstan inženjer i jedan je od onih koji nesebično dijeli znanje svima. Mnogo sam naučio od njega.“

          Boris je na prvom radnom mjestu uz oca položio ispit za ovlaštenog inženjera i odradio punih deset godina kao projektant. U tih je deset godina najdulji period proveo na izgradnji Bloka C Termoelektrane-toplane Sisak. Radi se o kombi-kogeneracijskom bloku s po jednom velikom plinskom i parnom turbinom, te kotlom-utilizatorom. Bio je to jedinstven projekt u kojemu je mogao sudjelovati od početka do kraja, a kako su u njemu sudjelovali i partneri iz Rusije imao je prilike iskusiti rad u složenom međunarodnom okruženju.

          „Odlazio sam na gradilište i prošao sve faze izgradnje od prvih zemljanih radova, sve do puštanja u pogon. Projektiranje izvedbenih detalja se odvijalo paralelno sa izgradnjom. Tvrtke iz Rusije su koncipirale postrojenje te isporučile glavnu opremu. Domaće tvrtke su projektirale sve što je potrebno da se postrojenje postavi u prostor, poveže i dovede u punu funkciju. Projekt je bio težak, suradnja s Ruskim isporučiteljima nije bila glatka, ali sve u svemu bilo je to odlično i vrlo poučno iskustvo.“

          Posao nije bio vezan uz proizvodnju velikih rotacijskih strojeva, ali jest uz njihovu ugradnju u elektranu, projektiranje parovoda, nosivih konstrukcija, zaštite od požara i eksplozija, a uključivao je i sve ostale aspekte izgradnje elektrane – od zaštite okoliša do arhitekture, tematika je vrlo široka.

          „Iako se na fakultetu dosta pažnje posvećuje tehničkim pa i ekonomskim aspektima projekata energetskih postrojenja, manje se govori o projektiranju u smislu propisa o gradnji. A to uklapanje postrojenja u prostor, u postojeću infrastrukturu, usklađivanje s drugim strukama, s propisima i normama - sve je to nezaobilazan dio procesa izgradnje postrojenja. O zadacima ovlaštenih inženjera ne predaje se studentima na fakultetu jer se na koncu većina neće time ni baviti. No mnogi će doći u kontakt s time prije ili kasnije. Ali i mnogi drugi u većoj ili manjoj mjeri. Zapravo niti ja nisam bio na studiju svjestan tog aspekta inženjerstva, gdje više struka zajedno planira i izvodi neke složene objekte u skladu s propisima. Mislim da bi vrijedilo na fakultetu posvetiti nešto pažnje informiranju studenata o tome. Možda se to u međuvremenu i čini.“

          Radio je i na brojnim drugim zanimljivim projektima, među njima i na projektu LNG terminala u Omišlju, i zaključio ciklus projektiranja povratkom na početnu lokaciju - kao glavni projektant pomoćne parne kotlovnice u TE-TO Sisak. Nakon deset godina rada odlučio je krenuti dalje i upravo se tada pojavio natječaj za radno mjesto u Sektoru za termoelektrane u HEP-u. Javio se na natječaj i otad radi u novoj ulozi baveći se istim postrojenjima koja je upoznao kao projektant.

          Diplomski je rad posvetio geotermalnoj energiji, točnije geotermalnoj elektrani Lunjkovec- Kutnjak.

          „Prvi dio rada dao je aktualni prikaz svjetske proizvodnje električne iz geotermalne energije. Bio je to u ono vrijeme pravi pothvat, jer nisu postojale napredne internetske tražilice kao danas. Dugo sam tražio i istraživao i konačno sam zapravo na sreću naletio na najrelevantnije podatke. Bio sam ponosan na činjenicu kako sam podatke iz netom objavljenih radova uključio u svoj diplomski rad. Drugi dio rada uključivao je termodinamički proračun dvije varijante postrojenja (ORC i Kalina ciklus). A treći dio bio je projektiranje parne turbine za odabrani ORC ciklus. Nakon proračuna turbine bilo je potrebno izraditi nacrte. Koristeći iskustvo s industrijske prakse izradio sam razmjerno detaljan 3D model turbine u vrhunskom francuskom softveru. Kako je tata 80-ih radio na geotermalnim turbinama u Meksiku, mogao mi je ispričati vrijedne detalje pa čak i pokazati konkretne nacrte. Primijenio sam neka rješenja iz njih kako bi moja diplomska turbina bila što realističnija. Sve u svemu rad na diplomskom mi je bio veliko zadovoljstvo.“ Još je za vrijeme studija čitao članke o klimatskim promjenama i nije mu se svidjelo kako je čovječanstvo reagiralo na upozorenja o ekološkoj katastrofi koja se nadvila nad Zemlju.

          „Sjećam se čak da sam na početku studija ponekad pomislio "ma što ti zeleni hoće, nemaju pojma što govore". U međuvremenu sam mnogo toga naučio i spoznao. Struka nas ne smije zaslijepiti, laici su nekad mudriji i treba ih čuti. Na kraju se sve svodi na zdravi razum, samo što je zdravi razum puno teža disciplina nego što smo spremni priznati. Tijekom mog studija i rane karijere se u medijima nije mnogo govorilo o klimatskim promjenama i obnovljivim izvorima energije. Iako su to odavno poznate teme, mnogo starije od mene, ispalo je da ih za mog života moramo ponovno otkriti, i to nam je zadnja prilika. Ljudsko društvo predugo nije reagiralo. Ne samo to, postojao je izrazito jak otpor interesnih skupina prema razvoju obnovljivih izvora i priznavanju klimatskih promjena. Čitajući o tome i promatrajući kako se svijest sporo širi bio sam neizmjerno razočaran, pa čak i anksiozan za našu budućnost. Bitno je stvar otežavala i neizvjesnost koliko brzo će doći promjene kojih se pribojavamo. Tragikomično je da sada, kad su konačno promjene klime postale evidentne, osjećam i neko olakšanje – izvjesno je da smo zagazili u problem, ali barem je malo manje neizvjesnosti i sve manje poricanja i zataškavanja. Na očigled se svijest zadnjih nekoliko godina mijenja. U medijima su klima i energetska tranzicija postale važne teme, a konačno se i politika pokreće u pravom smjeru. I što je najvažnije, tehnologije postoje. Znanje postoji. Potrebna je volja i odlučnost. Vremena je sve manje prije nego stvari postanu doista neugodne, ali u toj utrci barem počinjemo trčati, što je neizmjerno bolje nego da stojimo i čekamo. Gledajući kako mogu osobno doprinijeti, na privatnom planu započeo sam smanjivati emisije energetskom obnovom kuće, a slijedi i uvođenje dizalica topline, prelazak obitelji na električne automobile i vožnje biciklom, i još mnogo malih promjena. Profesionalno sam počeo sumnjati u sebe radeći s termoelektranama, no iako one moraju prestati koristiti fosilna goriva, ipak imaju budućnost - potrebne su zbog toplinskih mreža i balansiranja elektroenergetskog sustava. Recimo u Zagrebu vidim velike mogućnosti za razvoj učinkovite toplinske mreže. Mislim da apsolutno ima smisla izgraditi u termoelektranama- toplanama u Zagrebu i Osijeku velike električne kotlove, dizalice topline te ih prilagoditi da počnu koristiti i geotermalnu energiju. Vidim da se po tom pitanju nešto i događa i to mi vraća vjeru u budućnost.“

          Opisati Borisa Majcena samo kao inženjera, stručnjaka zavidne karijere u projektiranju elektrana i zahtjevnih energetskih sustava bilo bi krivo. Puke informacije, brojke i formule nisu mu najjača strana, ali kad tim brojkama i podacima treba dati smisao i smjestiti ih u širu perspektivu potpuno će zablistati. To su otkrili i njegovi profesori na fakultetu. Znalo se dogoditi da je pismeni dio ispita s formulama i kalkulacijama jedva prolazio da bi na usmenom dijelu ispita briljirao. Profesorima je bilo jasno da je njegovo poimanje učenja nesvakidašnje te da je razumijevanje pravog smisla nekog problema njemu mnogo važnije od pukih kalkulacija. Ispiti su se tako pretvarali u filozofske rasprave, debate i seciranja, a znali su trajati satima. Na kraju bi obično dobio petice usprkos lošem početnom dojmu. Dobitnik je i nekoliko nagrada tijekom studija te je bio među 5 posto studenata s najboljim ocjenama u svojoj generaciji. „Sjećam se predavanja profesora Ćatića iz polimera. To je jedna dosta specifična tema, a on je bio jedan od rijetkih koji je u predavanjima išao u filozofske širine. Dok sam ja u tome uživao ostali su se studenti križali i jedva čekali da prođe sat. Ja sam uživao i pisao eseje za njegov predmet pa je jedan dan profesor ušao u dvoranu i rekao da ću umjesto njega ja održati predavanje. Bila je to široka rasprava o filozofiji tehnike. Njegova teza je bila da su strojari u temeljima civilizacije s čime se i ja slažem. Strojari su često percipirani kao ljudi koji se bave šarafima, ali mi inženjeri smo dovitljivci-inovatori i kroz povijest smo osmišljavali alate i strojeve i time dali svoj pečat svakom kutku materijalne kulture. No moraš znati objasniti svoje izume, moraš moći njihov značaj i važnost prenijeti svima, moraš također moći čuti potrebe i probleme koji traže inženjersko rješenje. I zato me uvijek zanimala i šira slika. Društvene znanosti su mi fascinantne, i makar u njima 'nisam doma' znam prepoznati kada netko voli ono što radi i onda uživam spoznati koliko taj netko može na drugačije načine od mene razmišljati.“ Traženje dubljeg smisla i sagledavanje problema sa svih strana pa čak i onda kad zadatak od njega to ne zahtijeva zaokuplja ga i dalje. Uvijek se vodio mišlju da treba izaći iz okvira uhodanog znanja i pogledati sve iz druge perspektive, pogotovo kad sve upućuje na tmurnu sliku budućnosti. No dok je prije desetak godina bio zabrinut za stanje svijeta, sad je već optimističan. „Treba vjerovati da će se usprkos činjenicama situacija ipak poboljšati, da će razvoj preteći uništenje okoliša. Vjerovati da možemo bolje i da ćemo napraviti bolje nego do sada.“

          Nema teme o kojoj Boris ne promišlja ni problem za koji nije pronašao i rješenje. Raspon njegovog znanja zaista je impresivan pa ipak ljudi poput njega samozatajno rade svoj posao i polako mijenjaju svoje sredine na bolje, kao što su generacije inženjera Majcena prije njega činile.