Slijedeći očeve stope Boris Adum je odlučio upisati Fakultet strojarstva i brodogradnje. Njegov je otac, Ivan Adum, nakon završetka studija započeo karijeru u sektoru brodogradnje sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I dok je Boris bio vrtićkog uzrasta, otac je dobio premještaj te se iz Hrvatske zbog posla morao preseliti u Norvešku. Cijela obitelj ga je pratila pa su Adumi proveli četiri godine u Oslu, a potom su se vratili u Hrvatsku. Boris je nakon vrtića u Norveškoj u Rijeci započeo, a zatim u Zagrebu nastavio i završio osnovnoškolsko obrazovanje. U Zagrebu je nakon srednje škole upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje te se zaposlio u Dalekovodu. U jednom se trenutku sudbine, slično kao i njegovom ocu, i Borisu otvorila prilika za rad u Norveškoj. I ne samo to, Boris Adum danas sa svojom obitelji živi u Oslu, u istom dijelu grada u kojoj je živio s ocem, majkom i sestrom prije pedeset godina. Kad život piše priče…

          Odluku da upiše Fakultet strojarstva i brodogradnje te kasnije i procesno-energetski smjer, Boris Adum naziva najboljom odlukom života. U šali kaže da je FSB studirao dvaput, a zapravo je studij kojeg je upisao 1990. morao prekinuti zbog Domovinskog rata. Prvobitno je upisao višu inženjersku školu pri FSB-u, no kako nakon nekog vremena provedenog na ratištu i stjecanja diplome inženjera nije mogao pronaći posao u struci, odlučio je nastaviti studirati. No, rečeno mu je da neće biti moguće samo tako upisati treću godinu te da ako želi studijsku diplomu treba početi od početka, od prve godine.

          „Sjećam se tog trenutka kao danas. Izašao sam van, sjeo na pod, popušio cigaretu u tišini. Imao sam već diplomu inženjera i razmišljao sam trebam li ponovno na studij. I donio sam odluku da krećem ispočetka. Danas sam sretan zbog tog izbora, koji je, uz puno uloženog rada rezultirao uspješnim završetkom studija. Istina, po drugi put sam slušao neke predmete i zato sam bio u prednosti nad drugim studentima. Bilo je naravno i smiješnih situacija jer sam bio šest godina stariji od svih kolega, ali je vrijedilo.“

          Fakultet strojarstva i brodogradnje nije bilo jednostavno završiti, a procesno – energetski smjer nije bio među popularnijim i glasio je za jedan od težih studijskih izbora. Boris se prisjeća kako je na četvrtoj godini studirao s devet kolega, a na petoj ih je bilo samo četvero. Profesori su poznavali svakog studenta jako dobro te su zato i neki ispiti jednostavno bili posebni.

          „Bilo nas je malo i od sramote ne možeš ne naučiti i onda izaći na ispit. Profesori su se uspijevali svima posvetiti. Sjećam se kako smo se kolega Marko Lipošćak i ja spremali za ispit kod profesora Šermana. Zbog jednog dijela gradiva nekoliko smo puta dolazili na konzultacije prije ispita kod profesora. No kada smo na usmenom ispitu došli do tog problematičnog poglavlja s naših konzultacija, profesor je rekao: 'Kolege, ovo vas neću pitati jer znam da znate.' I dao nam je pet.“

          Borisu je nakon završetka FSB-a dodijeljena medalja fakulteta, a na preporuku profesora Hinka Wolfa zaposlio se u Dalekovodu u laboratoriju za ispitivanju opreme za nadzemne vodove. Bio je to veliki zaokret jer je nakon studiranja energetskih postrojenja trebao raditi nešto potpuno drugačije.

          „U Dalekovodu sam radio nešto što uopće nisam studirao. Ali to nije ni važno jer vas fakultet nauči misliti, čitati i pronaći odgovore. U tom sam laboratoriju radio 10 godina u proizvodnji i ispitivanju fitinga. To su svi ovjesno-spojni elementi koji na stupu dalekovoda drže priključni vod za stup, a ima ih jako mnogo i iznimno su važni. Primjerice jedna stezaljka vrijedna 35 eura, ako se izvuče na vodu i ako za nju nema zamjene, može izazvati ozbiljne probleme i štetu od više milijuna eura. Zato smo imali mnogo različitih proizvoda u malim serijama, a svaki je kupac imao određene zahtjeve i radili smo prema narudžbama.“

          Proizvodnja fitinga, ili po hrvatskom spojne opreme uključivala je i rad s kupcima iz cijelog svijeta pa je Boris osim u istraživanju posredno radio i u prodaji. Dalekovod je kao bolji svjetski proizvođač te opreme dobivao natječaje posvuda, od Saudijske Arabije, Velike Britanije, Skandinavije do Francuske. A onda se dogodio obrat. Nakon deset godina je zaključio da je vrijeme za zaokret u karijeri i odlučio se posvetiti nečemu drugom, projektiranju dalekovoda. Upravo tada je Statnett, norveški operator prijenosnog sustava, objavio natječaj baš za projektanta dalekovoda na koji se Boris javio i vrlo brzo se s obitelji preselio u Oslo.

          „Statnett je norveški operator prijenosnog sustava i vlasnik svih vodova u Norveškoj, tvrtka koja gradi i održava visokonaponsku mrežu poput našeg HOPS-a. Sad već dvanaest godina radim u Norveškoj, za Statnett projektiram visokonaponske dalekovode i radim na zanimljivim razvojnim projektima. Prije sam proizvodio i prodavao, a danas naručujem i kupujem, planiram i projektiram. To je ono što sam studirao i što sam želio raditi.“

           Boris s oduševljenjem priča o novim projektima i poput svakog inovatora nestrpljivo čeka vidjeti realizaciju svojih ideja.

          „Upravo sad radim na jednom lijepom projektu, na projektiranju dva najduža dalekovodna raspona na svijetu s klasičnim vodičem. Jedan raspon će biti dug 4,7 km, a drugi 5,1 km i prelazit će preko norveških fjordova koje je vrlo zahtjevno premostiti. Bilo je potrebno prije svega razviti vodič koji može izdržati ove udaljenosti i struje, a potrebno je projektirati i rješenja za vibracije. No, gradnja je počela i bit će dovršena 2027. godine i nadam se da će sve proći bez većih problema.“

          Veliko je postignuće raditi na projektiranju dalekovoda koji se protežu na doista nezgodnim reljefima norveških fjordova i osigurati da postojano provode električnu energiju u desetljećima koja dolaze. I dok ovaj projekt traje, dolaze novi kojima se posveti s jednakim žarom.

          „Razvijamo s vanjskim partnerom jedan zanimljiv sustav za mjerenje vibracija na vodovima, kojih za sad nema, a ako taj projekt uspije mogao bi iznjedriti mnogo novih lijepih projekata i velike nade polažem u njega. Surađujemo i s fakultetima na matematičkom modelu vibracija na ovim velikim rasponima. Rasponi od nekoliko kilometara nisu normalni rasponi i svi postojeći modeli na tim rasponima padaju u vodu. Zato je taj projekt toliko važan.“

          FSB i studij energetike dao mu je savršene alate potrebne za snalaženje u novim poslovnim izazovima. Član je i organizacije CIGRE, a uskoro će biti i voditelj jedne radne skupine svjetskih stručnjaka za razvoj visokonaponskih vodova. Objavljuje članke i istraživanja, stalno se usavršava i primjenjuje najnovije spoznaje, što mu je omogućilo da nađe najbolja rješenja u izazovnim uvjetima razvoja visokonaponskog dalekovoda u Norveškoj koji zahtijeva nevjerojatne vještine i znanja.

          „Navedimo samo kako ovaj novi dalekovod zahtjeva bubanj za vodič težak 40 tona. Morate prvo transportirati vodič na klisuru, gdje nema ceste ili puta. U izgradnji dalekovoda jako puno koristimo helikopter. Statnett je tvrtka koja nakon naftne industrije u Norveškoj najviše koristi helikoptersku službu. Potrebno je sve to pametno i logički isplanirati, postaviti dizalice. Pored starog gradimo novi dalekovod, koji će povezati sjever i jug Norveške. To su velike udaljenosti i malo tko zna da je manje kilometara od Osla do Zagreba nego od Osla do vrha Norveške.“

          Norveška dobiva većinu električne energije iz hidroelektrana, a doživljavaju i procvat projekta iz OIE što znači da je sve više zahtjeva za priključenje novih projekata. Zato je potrebno stalno mrežu pojačavati i održavati, a sve to norveški Statnett financira iz mrežarine.

          „Mi smo operator prijenosnog sustava i imamo puno novih zahtjeva za priključenje industrije na mrežu što je jako važno Norveškoj. Mi predlažemo i radimo analize, i predlažemo projekte ministarstvu. Planiranje dalekovoda traje dvije do tri godine, izgradnja dvije godine, dobivanje koncesije traje minimalno pet godina. Morate isplanirati i trasu, razgovarati s vlasnicima zemljišta, ispregovarati izgradnju. Mi imamo brojne PR timove koji rade samo s lokalnim zajednicama na pronalasku najboljeg rješenja za izgradnju dalekovoda. Danas imate i novi termin koji se sve češće koristi, a to je vizualno zagađenje. Ima ljudi koji ne vole vidjeti dalekovode. Treba sve uračunati, sve predvidjeti i riješiti kako bi se projekt razvio i kako bi distribucija električne energije tekla neometano i na udaljenim i teško pristupačnim terenima jednako kao u i urbanim sredinama.“

          Odlična je to poruka i za hrvatske kreatore politika koji zaboravljaju da smo zadnje dalekovode izgradili prije 40 godina, a kao i sve i oni imaju vijek trajanja. Boris smatra kako Hrvatska ima odlične tvrtke i odlične potencijale, a razmišlja i o mogućnosti rada u domovini jednog dana kad se vrati iz Norveške. Ondje Boris danas ili vodi ili sudjeluje u projektima, a jedan od najdražih je projekt kojeg doista može nazvati svojom inovacijom, iako patent nije prijavljen.

          „Bio je to razvoj robota za montiranje kugli za obilježavanje dalekovoda, koji je krenuo od moje konceptualne ideje. Dobili smo zadatak, a ja sam doslovno kao profesor Baltazar razmišljao kako ću ga riješiti. A ideja mi je došla u snu, u avionu dok sam letio u Švedsku na jedan tečaj. Brzo sam nacrtao sve što sam vidio, napravio animaciju i objavio natječaj. Na natječaj se javila tvrtka koja je moj nacrt sprovela u djelo. Nevjerojatno je da smo imali samo jedan jedini sastanak na kojem smo sjedili u istoj sobi, ostalo se odvijalo online, i za šest mjeseci smo imali funkcionalni prototip. Na ovom su projektu u razdoblju od pola godine sudjelovale četiri različite međunarodne firme, a jedna od njih bio je hrvatski Dalekovod.“

          Naviknuo se nekako i na život na sjevernoj hemisferi s dugom zimom i svjetlijim ljetom. Životni je prostor ograničen i skučen te je u Oslu teško pronaći stan. Boris je u jednom trenutku potražio pomoć agencije. Nakon života na jednoj ne tako sjajnoj lokaciji, odlučio se za stan kojeg mu je pronašla agencija, a kad ga je došao pogledati izbliza shvatio je da se u blizini tog stana, nekada davno, igrao kao dijete.

          „ Život piše romane! Taj sam kvart izabrao slučajno. Pokazali su mi slike, stan mi se svidio i kad sam došao u obilazak vidio sam da se nalazi tek stotinjak metara od stana u kojemu sam živio kad sam imao šest godina. Mislim da ćemo ostati na toj lokaciji do moje mirovine, a onda dolazim na more u Hrvatsku. Treba mi odmor od dugih norveških zima.“

          Njegova su se djeca navikla na norveški stil života i gotovo je siguran je da će ondje i ostati. Njega vuče hrvatska plaža i raduje se povratku na topli Jadran, no u međuvremenu će završiti još pokoji projekt, razviti nova rješenja i ponuditi nove ideje.

          „Nikad neću prestati čitati, učiti novo i rasti. Ja volim sve sam i volim shvatiti problem i njegovu bit i upravo te alate mi je dao studij. Mislim da bih umro da sam administrator negdje i zato danas radim ono što zaista volim.“

          Ponavlja kako je sretan što je odabrao energetiku koja mu je kao multidisciplinarni studij omogućila razvoj i karijerni put kakav se može samo poželjeti.